„Hej, je li problem ako mu se ja i dalje povremeno javim ili idemo na pivu skupa?“ bilo je pitanje koje mi je jedan prijatelj postavio nakon prekida s tadašnjim. Rekla sam mu da radi što hoće, ali da me nikakvi izvještaji ne zanimaju. Moj je odnos s tom osobom gotov, ali ne treba biti i njegov.
I nije bio prva osoba koja me nakon nekog prekida pita smije li ovo ili ono s osobom koja više nije dijelom mog života i svaki put me to pitanje neugodno iznenadi. Prvo, ja nisam nečija mater da ja nekome nešto branim ili dopuštam, a drugo, ako netko ima i dalje kontakt s mojim bivšim(a) i nakon prekida sa mnom, ok, znači da im ja nisam bila jedina poveznica i da te dvije osobe imaju neke zajedničke interese, da kvalitetno i lijepo provode vrijeme, da se druže, a neki možda i nešto više. I koliko god da se to na prvu čini čudno jer društvo je to tako postavilo, meni je to sasvim u redu.
Na dva dijela
Nikad mi nije na pamet palo, čak i kad sam bila bitno mlađa i zelenija da nekoj svojoj frendici ili frendu, mami, ma bilo kome kažem da sad kad više nismo zajedno da se ne mogu s nekime družiti, da ga zablokiraju na svim mogućim mjestima, da prekinu i oni kao što smo nas dvoje. Zašto to nisam nikad ni pomislila? Valjda zato što mi je to nevjerojatno glupo i infantilno. U redu mi je ako netko samoinicijativno i iz nekog svog poštovanja prema meni odluči za sebe da će isto prekinuti taj odnos, ali da ću ja nekoga nešto tražiti, neću. Toliko poštujem ljude kojima sam okružena da smatram da sami mogu donijeti odluku s kime će i kako trošiti vrijeme i nadam se da je to obostrano, valjda smo se zato i povezali.
No, čini mi se da sam u manjini. Opet. Ne znam, možda se varam, ali neki dan saznajem za dva ili više brakova koji su se raspali ili tek budu i legalno gdje se doslovno cijeli svijet koji su gradili zajedno podijeli na dva dijela u maniri kojom je i Mojsije podijelio more, precizno kirurški i još preciznije izričitim zabranama povrijeđene osobe da se s drugom stranom ne ostvaruje ama baš nikakav kontakt. Ok, nekad zbilja netko bude više povrijeđen od druge strane koja je inicirala prekid ili razvod braka, ali nikad, barem se nadam da nije tome tako, nije da netko samo tako prekine i razvede se i da ga/ju baš ništa ne boli. Promjene bole, seljenja bole iako na kraju bude lakše i bolje, ali taj skok iz dvoje u jedan je uvijek bolan i u najmanju ruku, čudan. Pogotovo ako je tu bilo nekih nadanja, ulaganja, dugih i lijepih perioda. I onda toj osobi koju si tobože donedavno, a možda i dalje voliš, oduzeo i druge ljude koji bi vjerojatno bili od pomoći u ovom prijelazu. Zašto? Gdje je tu ljubav i poštovanje? Ne, nećemo i dalje ići na obiteljske ručkove i nećemo planirati skupa zajedničke večere s frendovima, ali zašto bismo se doveli u situaciju da pored mene kao pored turskog groblja prolaze ljudi s kojima sam godinama svake nedjelje sjedili za stolom? Zašto me netko ne bi mogao pozdraviti, čestitati mi rođendan ili Božić, ispričati se na cesti ili ako je netko s kime sam bila baš jako bliska, zašto to ne bismo mogli i dalje?
Prestali su postojati
Naći ljude koji ti pašu nije najlakša stvar na svijetu, što god tko o tome nešto rekao, i onda kad ih nađeš u obliku sestre, frendice, tate tvog bivšeg pa oni nakon prekida nestanu kao da nisu nikad ni postojali, to možda boli i više od samog prekida. Godinama sam patila za nekim ljudima i razgovorima s istima koji su prestali postojati jer eto, taj neki i ja nismo više par. U mojem slučaju ne vjerujem da je to bilo zabranjeno, oni su tako odlučili, a ja sam to s vremenom morala prihvatiti i poštivati. Da je bilo lako, nije, ali život ide dalje, dođu drugi ljudi, veze pa onda opet i prekidi. Ali nikad, ni na kraj pameti, mi nije niti će pasti da nekome nešto branim pogotovo ljudski kontakt koji je danas tako rijedak i dragocjen. Možda baš zato što sam svjesna koliko je taj kontakt važan za opće funkcioniranje osobe te ne bih tako nešto nikad ni tražila. Vjerojatno zato što se vodim da ne želim drugima raditi ono što ne želim da meni netko drugi napravi. Lako moguće da sam opet u manjini jer živimo u doba podjela pa je valjda normalno podijeliti ekipu, obitelji ili navijače jedne ili druge strane kao da dijelimo figurice šaha. Crno bijelo bez sive zone, ne razmišljajući uopće o kontekstu i da je jedno podijeliti Ikea namještaj koji ste zajedno kupovali za zajedničko gnijezdo, a sasvim drugo utjecati na nečije vrijeme i kvalitetu života jednom kad se to gnijezdo raspadne.
Do idućeg puta, kad pomišljate na podijele, prvo pogledajte cijelu sliku i sve slike koje su do nje dovele.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.