Nema univerzalnog pristupa, no treba istaknuti važnost uvažavanja stajališta oboljelog. Jedna od čestih rečenica koje se govore oboljelima od šećerne bolesti je kako to nije ništa strašno te kako samo trebaju paziti na sebe i sve će biti dobro.
Pristup dobrog psihologa nikad ne uključuje takve poruke, vrlo je važno čuti osobu pored sebe, doživjeti kako je njoj i s tim osjećajem raditi. Nikako ne treba umanjivati njihove doživljaje bolesti niti ih uspoređivati s drugima.
Problemi s kojima se oboljeli suočavaju i zbog kojih se javljaju psihologu su osjećaj različitosti od drugih (češći kod osoba s tipom 1) te nepridržavanje preporuka liječenja i s tim povezana krivnja.
S osobama oboljelim od dijabetesa psiholog radi na povećanju njihovih osobnih kapaciteta za samostalno provođenje preporuka zbrinjavanja bolesti, osnaživanju u suočavanju sa zahtjevima liječenja te na poticanju vlastite odgovornosti za zdravlje jer je njihovo ponašanje ono o čemu ovisi život s bolesti.
To se može ilustrirati ovako: oboljeli svojim ponašanjem oponašaju rad jednog organa koji ne obavlja dobro svoju funkciju, što je izuzetno velik i odgovoran posao.
čemu ovisi život s bolesti. To se može ilustrirati ovako: oboljeli svojim ponašanjem oponašaju rad jednog organa koji ne obavlja dobro svoju funkciju, što je izuzetno velik i odgovoran posao.
