Od 425 milijuna dijabetičara na svijetu, računa se da si svakodnevno njih 75 milijuna ubrizgava inzulin, a znanstvenici već neko vrijeme intenzivno razvijaju inzulin koji bi se u organizam unosio bez potrebe za injekcijom ili inzulinskom pumpom. Najnovije istraživanje sugerira da bi pametan inzulin, koji se nanočesticama isporučuje u jetru kroz usta, mogao biti lijek budućnosti. Inzulin se sićišnim nanonosačima u kapsulama ili čak u komadiću čokolade precizno i brzo isporučuje u područja tijela kojima je najpotrebniji.
- Kada inzulin dobivate štrcaljkom, on se širi po cijelom tijelu gdje može uzrokovati neželjene nuspojave - objašnjava profesor Peter McCourt s norveškog arktičkog sveučilišta UiT. On je jedan od istraživača koji stoje iza studije nedavno objavljene u časopisu Nature Nanotechnology. Upravo su istraživači s UiT-a u suradnji sa Sveučilištem u Sydneyju prije mnogo godina otkrili da je moguće isporučiti lijekove putem nanonosača u jetru. Metoda je zatim dodatno razvijena u Australiji i Europi.
Nakupljanje masti
McCourt objašnjava da je problem s inzulinom u nanonosaču taj što se razgrađuje u želucu i tako ne dolazi tamo gdje je potreban, što je bio velik izazov za razvoj lijeka za dijabetes koji se može uzimati oralno.
- Stvorili smo premaz kako bismo zaštitili inzulin od razgradnje želučanom kiselinom i probavnim enzimima na putu kroz probavni sustav, čuvajući ga dok ne stigne u jetru. Premaz se zatim razgrađuje u jetri enzimima koji su aktivni samo kad je razina šećera u krvi visoka - kaže McCourt. Kada je šećer u krvi visok inzulin se brzo oslobađa i, što je još važnije, kada je šećer u krvi nizak, inzulin se ne oslobađa.
Kad ubrizgate inzulin pod kožu štrcaljkom, mnogo odlazi u mišiće i masna tkiva, što može dovesti do nakupljanja masti. To može dovesti do hipoglikemije koja potencijalno može biti opasna za osobe s dijabetesom. Novom metodom bit će manje takvih nuspojava. Osim toga, osobe s dijabetesom ne bi se više trebale bosti. Također, ovaj oblik inzulina ne treba hladiti. Ispitivanja na ljudima počet će 2025. godine, a istraživači se nadaju da novi lijek može biti spreman za uporabu za 2, 3 godine.