Vjerujem da sam vam već u nekoj prethodnoj kolumni spomenula kako od nedavno plešem salsu. U prosincu prošle godine najbolja prijateljica iz srednje škole Snješka upitala me bih li krenula s njom i njenim suprugom na tečaj salse (ona zna da moj muž baš nikako ne voli plesati, ali ja volim).
Isprva me ta ideja zatekla, nisam nikada pomišljala da bih željela učiti salsu, ali kod mene znatiželja uvijek prevagne pa sam joj odlučila dati šansu. I tako mi plešemo već puna 4 mjeseca!
U našoj salsa grupi na prvom nas je satu bilo 26, jedva smo stali u dvoranu. No kako je vrijeme prolazilo tako se grupa smanjivala i sada nas je oko 14. Princip rada je takav da svaki puta učimo nove korake. Ako niste prirodni supertalent za ples i još k tome ako ste malo zaboravni kao ja, nije lako sve to popamtiti i istovremeno misliti na plesni element, veličinu koraka, brojanje, držanje, putanju... I tako su se mnogi obeshrabrili - odustali su ili su se vratili u početničku grupu. Snješka, njen suprug i ja smo još uvijek tu. I zabavno nam je, bez obzira na to kako plešemo.
I to je upravo ono o čemu vam želim pisati - što se dogodi kad ste uporni.
Upornost mi je svakako vrlina
Ja sam svo ovo vrijeme uglavnom dobro hvatala korake kad su bili zadani i kad sam znala što točno ponavljamo, ali kad bi uslijedio slobodan ples, redovito bih se počela okretati u krivom smjeru ili bih zastala kao ukopana usred figure jer nisam razumjela što ide dalje. A tek kako sam se vrtjela u sve strane i širine umjesto po svojoj stazi - vrtjela me salsa i vrtjelo mi se u glavi...
Svako to moje "brljanje" meni je bilo urnebesno smiješno (tako da često od smijeha ne bih mogla dalje plesati), a mojim plesnim partnerima je nekima bilo smiješno, a drugima baš i ne.
Uglavnom, imala sam osjećaj da nikada neću savladati nepredviđeni (spontani) ples bez da nešto pobrkam ili gazim partneru po nogama, ali ni za živu glavu ne bih bila odustala. Uz razne mane koje bih si mogla nabrojati, upornost mi je svakako vrlina.
Kad se u nešto upustim, ja guram. Kako god znam. Nema odustajanja, pa iako neki u sebi kolutali očima kad moraju sa mnom plesati.
I onda...ondaa see dogodio prošli petak. Nešto je (nenadano i neočekivano) sazrelo u mojoj glavi, tijelo je u svoje stanično pamćenje konačno ugradilo korake, pojavila se odjednom neka lakoća i jasnoća i ja sam prvi puta bez greške otplesala nekoliko spontanih tura. Točno sam znala koje figure i koje korake trebam upotrijebiti u kojem trenutku. Kakav osjećaj olakšanja, ponosa, ma...prosvjetljenja!
Možda će ipak biti nešto od mene kao salsa plesačice!
Vrijedno je truda
Eto o tome sam vam htjela pisati. Da ne odustajete kad nešto želite postići ili naučiti, ali vam se čini da je to teško i da vam ne ide, da je previše novo, previše komplicirano, da vi nemate dovoljno talenta. Stvar je samo u upornosti!
Ne tvrdim da će upornost donijeti apsolutnu briljantnost, ali vam garantiram da će donijeti uspjeh!
Jer tako naprosto stvari funkcioniraju: kad nešto uporno ponavljamo i ponavljamo, u jednom trenutku to preuzme tijelo, usvoji se u staničnoj memoriji, u podsvijesti (kao vožnja auta ili bicikla ili bilo koja vještina koju ste savladali) i od tog trenutka vi ste "unutra"! To postaje vaše, dio vas s kojim se osjećate udobno.
I zato odlučite ustrajati usprkos svemu, smijte se vlastitim pogreškama i samo se dalje krećite prema neizbježnom trenutku gdje vas čeka vaš klik! Vrijedan je truda i kad ga osjetite bit ćete jako zadovoljni i ponosni na sebe.
Tako se i ja sad već u unaprijed radujem sljedećem satu salse, jer sam tim jednim klikom koji se dogodio prošlog petka prešla iz osjećaja "tu nisam doma" u osjećaj "tu sam doma". Neprocjenjivi osjećaj!
Želim vam puno vaših vlastitih uzbudljivih klikova!