Još kao mala puno sam razmišljala, maštala, kreirala i bila pomalo u nekom ‘svom svijetu‘. A to je često rezultiralo i bivanjem u nekom ‘mom vremenu‘ koje je bilo pomalo usporeno. Pa bih tako primjerice polako na slamčicu ispijala svoju šalicu mlijeka ili čašu soka, a moja nona se ljutila:“Požuri malo, ne možeš biti tako spora. Jesi li čula za onu poslovicu ‘kak pri jelu, tak pri djelu‘? Ne smiješ u životu biti spora i lijena!“
To je požurivanje počelo kao gurkanje izvana, a kasnije sam usvojila takva uvjerenja i počela samu sebe stalno požurivati i pokušavati u svakom danu napraviti što više stvari. U pozadini mog uma stalno je bio jedan uporni „Opet si spora, požuri!“
Zašto pressing?
No u posljednje vrijeme često mi dolazi osjećaj da je ono što bi mi ovih dana najviše trebalo, što bi me istinski i iz dubine duše radovalo - upravo nešto suprotno - da mogu ići kroz dan u tempu svojeg prirodnog unutarnjeg vremena, s mislima koje idu svojim prirodnom tijekom. Da mirno i opušteno obavljam svaki zadatak (ili bilo što što činim), bez stalnog gledanja na sat i bez prekidanja i primjerice brzog trčanja na kat jer je mobitel tamo zazvonio ili hitnog obavljanja nečega što je evo baš sad uletjelo.
Pa mi je prošle subote spontano došlo da upravo takav pristup primijenim. Brat i ja smo bili u Zagrebu, a ostatak obitelji već na moru. U duhu planiranja i žurenja, bila sam isplanirala da nas dvoje krenemo prema jugu u petak navečer ili u subotu jako rano ujutro, da izbjegnemo gužve na cesti. No u petak navečer sam shvatila da ima još puno toga za napraviti i da ću za ranojutarnje kretanje uspjeti odspavati vjerojatno samo 3-4 sata. Bila sam spremna na još jedno „Stisni zube i navali, možeš ti to!“, ali onda sam zastala. Zašto pressing? Kuda se to žurimo, što je tako hitno? Nemam nikakav rok koji trebam ispoštovati. I onda sam jednostavno otpustila. Neka bude gužva na cesti, ali ja ću se prvo lijepo naspavati, a onda se kroz dan spremati koliko god bude trebalo!
I tako je moja subota ispala najležerniji mogući dan. Polako sam spremala i sebe i brata za različite ljetne destinacije, pakirala hranu, spremala sve dodatne potrepštine. Ništa nije prekidalo moje misli pa sam se s lakoćom sjećala svega što je potrebno. A onda sam odlučila i kuću ostaviti urednom, što često u žurbi ne stignem napraviti - pa sam oprala sve suđe, očistila stol, složila rublje, zalila cvijeće...
Sve u duhu mog osobnog vremena i tempa u kojem sam istinski uživala, spremni smo sjeli u automobil tek u 18 sati, ja s velikim smiješkom na licu i pjesmom na usnama. I što se zatim dogodilo na našem putu prema moru? Od gužve ni traga! Stigli smo tako brzo, kao da putujemo u neko mirno doba godine. Imala sam osjećaj kao da mi je Svemir namignuo i nagradio me za moje poštovanje vlastitih potreba.
Pa tako i ja sada namigujem vama i poručujem - kad god nema istinske potrebe da žurite, nemojte žuriti po navici! Osjetite tempo svojeg unutarnjeg bića i priuštite si ga kad god je to moguće! Vjerujte mi - djeluje zaista blagotvorno.