Piše: Brankica Stanić
Ustaješ se rano, prije svih, da ukradeš svojih pet minuta mira, popiješ kavu. Nekad uspiješ, nekad ne. Spremaš doručak djeci, dižeš ih iz kreveta, oblačiš ih. Odgovaraš na njihova beskrajna pitanja poput: Mama, gdje mi je ona lutka, onaj crveni autić, ona knjiga iz povijesti, omiljena majica? Odvodiš ih u vrtić ili školu, obično preskačući svoj doručak jer nemaš vremena ili gricneš nešto onako usput između potrage za djetetovim omiljenim čarapama i pokušaja nanošenja maskare.
Trčiš na posao, vrijedno odrađuješ svoju smjenu. Često se i dokazuješ više nego je potrebno, radiš više, radiš duže. Dobrovoljno se javljaš za neke dodatne projekte da bi dokazala kako si sposobna. Nešto što moraš samim time što nosiš suknju, što si ženskog roda. Vidiš to na načinu po kojem se tvoje muške kolege penju po ljestvici uspjeha.
Naravno, na papiru svi smo ravnopravni, ti imaš jednaka prava baš poput tvog muškog kolege, ali praksa je često ponešto drugačija. Praksa je često okrutna. U praksi si često još uvijek priglupo žensko kojoj je mjesto jedino u kuhinji, s djecom, s osmijehom na licu i bez postavljanja previše pitanja.
Kad završiš s poslom, obično trčiš do trgovine po sastojke za ručak ili večeru, usput vjerojatno i pokupiš djecu, čija te vriska i prepiranje bolno podsjete da je jedanaest ili dvanaest sati navečer, kad sve tvoje obveze prestaju, još jaako daleko.
Po dolasku kući kuhaš, pomažeš djeci oko zadaće ili se igraš s njima, opereš koju mašinu robe, peglaš, pospremaš… možda promijeniš i koju žarulju ili osigurač, ulje u autu, zakucaš koji čavao jer, ako smo ravnopravne muškima, i to možemo, zar ne?
Pusti, ja ću
Tvoj dragi, naravno, zna skuhati ručak, oprati suđe, spremiti djecu, popeglati robu i ako ga zamoliš učinit će to. Jer te voli, jer ti želi pomoći, jer se poput tebe zalaže za ravnopravnost spolova. No, obično ga ne moliš ili ako mu i dozvoliš da ti pomogne, često ga ispravljaš, frustrirano pušeš na sve njegove propuste dok na kraju jednostavno ne kažeš: Pusti, ja ću. Jer djecu obuče u kombinacije koje nikome normalnom ne bi pale na pamet, kad kuha kuhinju pretvori u poprište nekog opakog zločina, a na opranom suđu uvijek pronađeš ostatke hrane.
On tada obično slegne ramenima, okrene se i ode igrati ulogu koja mu u današnjem vremenu izvrsno leži: ulogu pasivnog muškarca koji ne mora ništa jer žena, eto može i stiže sve….
Tijekom dugog niza godina provedenih na poslovima u maloprodaji koji su danas naravno podjednako i muški i ženski, imala sam priliku svjedočiti jednoj zanimljivoj dinamici muško-ženskih odnosa. Bila sam zaposlena kao netko tko uređuje izloge - pritom ne mislim samo na oblačenje lutki, već na kompletno postavljanje tražene priče; od bojanja zidova, sastavljanja potrebnih rekvizita i namještaja, postavljanja polica, zidnih tapeta, svih potrebnih visećih promotivnih materijala i rasvjetnih tijela, da bi se dobio vrhunski vizualni efekt pokraj kojeg kupci prolaze uz jedan wow uzvik.
Posao je bio zanimljiv, dinamičan, kreativan i često fizički zahtjevan što je sasvim očigledno iz gore navedenih stavki. U tom poslu susretala sam se s multipraktik, neovisnim, samostalnim ženama koje su odbijale bilo kakvu pomoć muških kolega i same ponosno dizale teške terete, bušile rupe u zidovima, popravljale i sastavljale razne dekorativne rekvizite, bojale zidove, poznavale razliku između bušilica, pila, rasvjetnih tijela…
Susretala sam se i s muškarcima koji su na sve gore navedene stvari slijegali ramenima, govorili ne znam ili nije me briga ili nije u opisu moga posla, zašto bi to radio? Teški teret bi šutali nogom ili ga odbijali pomaknuti dok ne dobiju pomoć još minimalno dvoje ljudi ili bi ga jednostavno zaboravili pretvarajući ga u tuđi problem.
Bušili bi rupu u zidu nevoljko, traljavo, pružajući kolegici bušilicu, govoreći joj uz osmijeh: Jeste htjele ravnopravnost, eto vam je sad! odlazeći lagodnim korakom izabrati odjevnu kombinaciju za lutku koja će stajati u tom istom izlogu.
Pritom u nijednom trenutku ne dovodeći u pitanje svoje sposobnosti, prilike koje su se otvarale pred njim zahvaljujući ničemu drugom osim razlici koju nosi u svojim gaćama, na kraju dana dobio bi jednako priznanje za rad…
Ali nije to sad važno, bitno je da smo im ravnopravne, zar ne? Bitno je da možemo sve. Hm.
Bez opravdavanja
Nisam anti-feministkinja, nisam netko tko smatra da žena treba biti dobra, poslušna, podložna, lutkica bez mozga, pa opet čini mi se da smo se negdje u borbi za ravnopravnost opako zajebale.
Dobile smo hrpu „mogu sve“ žena koje se slamaju pod pritiskom, kojeg si nameću same podjednako koliko im ga nameće i društvo, i hrpu „boli me k…“ muškaraca čija pasivnost i nezainteresiranost obara svjetske rekorde. Kao da bi se ponovno trebali vratiti 100 godina unatrag i pokušati ponovno ispočetka…
Ravnopravnost bi trebala sa sobom nositi jednaku mogućnost izbora, pritom dozvoljavajući svakom individualcu da bude ono što jest, ono što je u njegovoj/njezinoj prirodi.
Ravnopravnost ne bi trebala predstavljati ono što danas često predstavlja; ne bi trebala isključivati ženstvenost, kao ni muškost.
Različiti smo i kako god okreneš ne možemo biti isti, no naša različitost ne bi trebala ujedno značiti i neravnopravnost, trebala bi se poštovati. U današnjem svijetu svaka naša razlika plodno je tlo za rađanje neravnopravnosti, svađa, razmirica i iznošenja statističkih podataka u kojima je i dalje više muškarca u određenim poslovima nego žena.
Zar nas naša ravnopravnost suprotnom spolu obvezuje na utrku, postizanje većeg postotka u odnosu na muškarce na nekoj od statističkih tablica, ili bi nam jednostavno trebala osigurati pravo na slobodan izbor da živimo svoj život onako kako želimo? Bez dokazivanja i opravdavanja...