Sjećam se da sam je čekala kao ozebli sunce. Sve frendice u kvartu su je odavno dobile, ja sam, kao u gotovo svemu, došla na red zadnja. Kad je konačno i došla, bila sam razočarana jer nije bila kao što je njima bila. Nije bila obilna, nije bila redovita, nisam se mogla pohvaliti kako sam konačno i ja dobila menstruaciju koju one već godinu dvije imaju. Za razliku od njih, za tu moju prvu bilo je dovoljno par dnevnih uložaka, dan dva nečega i onda par mjeseci ništa. Zato nisam ni zapamtila ni datum ni godinu, mislim da je bilo na prijelazu iz osnovne u srednju i tek sa srednjom školom je to ličilo na ono što je trebalo biti. Menstruacija u punom smislu i obimu. No, opet za razliku od mojih susjeda iz kvarta, ja nisam imala odraslo žensko biće pored sebe da bi mi pokazalo i objasnilo kako stvari stoje. Koje bi me umirilo što je mjesecima ima pa nema. Onu koja bi mi dala do znanja da je to normalno i da se ne uzrujavam. Sve u kvartu su propupale u svakom smislu, ja ništa, sirotinja s tek ponekad nekim uloškom. Nije bilo interneta ni mobitela tad, tj. mobiteli su tek krenuli i sve što si saznao o tome bilo je s TV reklama, možda ponekad u nekoj seriji ili filmu te od frendica koje su već diplomirale to gradivo. Da, u školi se spomenulo, ali ništa više od „djevojčice u pubertetu dobivaju menstruaciju, svakih 28-35 dana, ovulacija je tad i tad“ i „dječaci mutiraju i javlja se polucija“. Ne dao Bog da pitaš više ili da na satu kažeš jasno i glasno da ti menstruiraš ili imaš polucije. Sramota, jel. Ali, odrasli smo nekako kao i svi, tatu sam slala u dućan po uloške, a tete blagajnice bi mu redovito njih pakirale u škarnicle za kruh/voće i sve je bilo normalno. Tada mi se to činilo normalno, da skrivam da imam nešto što ima više od polovice svijeta i zbog čega su apsolutno svi ljudi na planeti tu. Skrivala sam (svoju) prirodu, a vidjela sam da je skrivaju i druge, čak i na reklamama. Nisam obraćala pozornost na to skrivanje jer imala sam baku koja je u to vrijeme skrivala i toalet papir u neprozirne velike vrećice jer što će ljudi reći na cesti, pa ne ide ona na wc kao i sav pošten svijet. Sve što izlazi iz tijela bila je sramota. Osim možda dječjih pelena koje su se ponosno nosile pa i uvažale preko granice jer normalno je da beba kaka, a pogledom na pelene možeš i čestitati na bebi, tj. sinu/unuku.
Ona zaslužuje svoje ime
Prolazili su mjeseci i nisam imala nekih većih problema, znam da su moje vršnjakinje morale i tablete gutati kako bi uopće došle u školu, a neke nisu mogle ni s lijekovima. Ja sam bila te sreće da me ništa nije boljelo, ali je bilo perioda kad ni noćni uložak ne bi izdržao par sati u školi. Pa trči doma, omotaj se košuljom, jaknom, hlače potpuno natopljene krvlju. U školi razumijevanja samo toliko da te puste, ali ne i besplatnih/dostupnih uložaka ili lockera (ormarića, op.a.) u kojem možeš držati rezervnu odjeću pa da barem ne propustiš od nastave. Propustila sam, ne jednom, jer ništa taj mlaz nije moglo izdržati ni zaustaviti. Kad se sve izreguliralo, s godinama, sportom i nekim navikama, nije me bilo sram reći da: „Imam mengu.“. To je bila jedina riječ koju sam za nju koristila, nikad „menzes“, „stvari“ ili „tetka“ jer mi je to tek bilo glupo i ponižavajuće.
Danas mi je lijepo reći da menstruiram ili da imam mjesečnicu jer to ona jest i zaslužuje svoje ime kao što i ja, i sve mi, zaslužujemo ne skrivati svoju prirodu pa makar bila neugodna, preobilna, bolna, dugotrajna, rijetka i neredovita. Bez nje na Zemlji ne bi postojalo svih nas. I kao što je sila teža nešto prirodno i ne skriva se, menstruacija je i dalje tabu tema unatoč influencerima, kampanjama, dostupnim ulošcima više nego prije (i dalje su preskupi i nisu svima dostupni, da se razumijemo) jer, kako prekjučer saznajem (a ovo je samo jedan od primjera) na pakiranju jednih uložaka piše da su „noise free“. Da, dobro ste pročitali. Ulošci koji ne proizvode buku dok ih otvaraš. Jer zamisli ti bruke da sjediš na wc-u i odmotavaš nešto što ti treba kako bi funkcionirala kao i sav svijet oko tebe i da to netko čuje. Stvarno je*ena sramota, jel? Da se čuje, barem tako, da si dobila. Pa kutijice za uloške s nacrtanim cvjetićima jer to je manje očito od uloška samog. S jedne strane je masa ljudi koja revno radi na tome da ulošci budu dostupni svima, da djevojčice ne trpaju u gaćice toaletni papir (ako ga u školi uopće ima) ili da ne nose jedan uložak danima, da menstruacija bude normalna stvar o kojoj se najnormalnije priča, bez gađenja, bez iščuđavanja, a s druge imaš i dalje hrpetinu onih (pa i samih proizvođača higijenskih uložaka) koji bi je najradije zaboravili i ne razmišljali o njoj.
Intimno nije isto što i sramotno
Ponavljam, i jedne i druge skupine ljudi bez menstruacije na svijetu ne bi bilo. I dok smo mi odrastali maltene na cesti i educirali se kako smo znali i ulovili informacije jedni od drugih, danas klinci sve imaju na par klikova. Od najkvalitetnijih menstrualnih potrepština i dostave istih, do informacija zašto joj je ciklus ili iscjedak takav i u moru toga svega opet nijekanje i skrivanje nečeg najprirodnijeg. Je li lijepo i ugodno menstruirati? Jako često nije, ali je nužno. S godinama je nekako i zavoliš i navikneš se, bez nje si kao da ti je oduzet ud ili neko od osjetila. Naučiš svašta o sebi i svom tijelu, a očito i o ljudima kojima si okružena, baš zahvaljujući menstruaciji koju, nadam se, imaš. I jedina poruka koju trebaju djevojčice koje kupuju „tihe“ uloške znati jest da je menstruacija prirodna, normalna i poželjna te da nikad, ali nikad nije nešto sramotno što bi trebalo skrivati. I prije nego krenete sa time da je ona intimna, jest, ali intimno nije isto što i sramotno.
P.S. Jednom sam je dobila, par dana ranije, usred ginekološkog pregleda, ordinacija je izgledala kao klaonica i znate što, preživjeli smo i puno gore i moj ginekolog i ja.
Do idućeg puta, živjela svaka menstruacija!
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.