Kako imati više radosti, jednostavnije živjeti i ne brinuti previše... Sve su to izazovi o kojima često razgovaramo na kavama, a vrlo rijetko nalazimo rješenja za primjenu.
Otišla sam korak dalje i završila četverogodišnje školovanje na CIR-u (Centar za integrativni razvoj) kako bih bolje razumjela sebe i svijet koji me okružuje.
Pokušavala sam dokučiti u kojem su odnosu tijelo i emocije i dobila sam mnoge odgovore i svijet je nekako postao razumljiviji.
Bilo mi je zato posebno zanimljivo za predavača imati utemeljitelja tjelesne psihoterapije dr. Siegmara Gerkena, čije gotovo pedesetogodišnje iskustvo rada ostavlja duboki dojam.
Dr. Segmar Gerken je studirao psihologiju, edukaciju, antropologiju. Predaje na nekoliko fakulteta diljem svijeta, a cijeli rad temelji na povezanosti psihosomatskih procesa koji se odražavaju na tijelo, emocije, volju, svjesnost i um.
Njegova istraživanja donijela su nove spoznaje u tjelesnu psihoterapiju.
Možete li nam objasniti odnos između uma, tijela i duše?
Da, to je vrlo kompleksno i da bi dublje razumjeli moje istraživanje i moj rad, moramo znati da postoje senzacije, a zatim emocije i reakcije na neki događaj. Kako osjetimo emociju u nekoj okolnosti to je posljedica senzacije. Emocije, odnosno osjećaji naš su mentalni kapacitet koji je koordiniran u mozgu i koji se temelji na bivšim iskustvima. Ta rana iskustva su mjesto koje treba istraživati. Naš mozak nije samo mjesto intelektualnog kapaciteta nego i prihvaćanje našeg bivanja.
Tijelo je kotač našeg iskustva te nam daje kapacitet da razvijemo um, a mozak nam daje taj kapacitet da razvijemo širi oblik svijesti. Tijelo je cijela struktura iz koje se mi gradimo, a sve to vrlo je krhko, no životno iskustvo to dovodi u ravnotežu.
Ono što zovemo dušom, našom esencijom u raznim kulturama nema uvijek isto značenje. Za mene, to je esencija koju unosimo u život. Razumljivije je ako kažemo da je duša proces u trajanju. Ukratko, to je sve ono što mi jesmo.
Potiskujemo svoje emocije. Ne prepoznajemo ih. Bojimo ih se. Zašto je to tako?
Potiskivanje je jedan od principa koji koristimo kako bismo ovladali emocijama i osjećajima. Mi se zaustavljamo i odcjepljujemo od osjećaja, zaobilazimo ih i često smo ih nesvjesni te pobjegnemo od njih. Društvo nudi pregršt distrakcija - kao konzumerizam. Uvijek se pitam kako možemo ostati autentični i u dodiru sa svojim suštinskim bićem kao osnova pulsiranja života. Kada govorim o pulsiranju života, onda uistinu govorim o pulsiranju našeg srca, staničnom razumijevanju i svemu, a to je važno kako biti stalno povezan s vlastitim pulsom na svim razinama.
Emocije svi potiskujemo, prije svega potiskujući svoj dah. Što više potiskujemo naš emocionalni dah, to smo više u dodiru s njim i to ga više pokušavamo zataškati.
Na nekim mojim prezentacijama točno se vidi kako osoba potiskuje svoje emocije. Moguće je vidjeti jasnu sliku toga, zahvaljujući infracrvenom zračenju. Važno je tu zatočenu energiju ponovno oživjeti..
Energija cirkulira u kretanju i mi možemo jasno osvijestiti što je osoba proživjela i što osjeća. Kad to spozna negdje smo na pola puta, neću reći tretmana, nego istraživanja gdje smo i što radimo. Moramo vidjeti od čega se štitimo, kako to otpustiti i živjeti radosnije.
Koliko naše ponašanje i izbore može odrediti neki traumatičan događaj, koliko nas uopće određuju naše traume?
U današnje vrijeme gdje je pojam traume toliko raširen, možemo čuti da je čovjek razvio mentalnu traumu, šok traumu od automobilske nesreće, trauma od operacije, obiteljske traume, generacijske, kolektivne, nacionalne...
Pojam traume koristimo vrlo široko.
Definicija traume u medicini je ono što nas koči i što nam škodi, a u psihologiji se pod traumom podrazumijeva kada sistem nema iskustvo i ne može integrirati neku emociju, događaj, to je onda traumatični potencijal. Mentalno i tjelesno polje ne može integrirati negativne osjećaje do te mjere da to postaje trauma.
Razumijevanjem te snage s kojom se sistem ne može nositi postajemo svjesni što trebamo učiniti kako bismo umanjili količinu stresa koji može stvoriti određene mentalne uvjete. Govorimo o amigdali i limbičkom sistemu koji je prenapregnut te ne može u potpunosti razumjeti iskustvo koje smo doživjeli, pa sustav uzima segmente malo po malo.
Podižu se hormoni adrenalin i kortizol, a prepoznavajući taj krug, razumijevajući ga i iscjeljujući kroz terapiju, mozak dolazi u fazu prizemljivanja i vraća se korijenima, vraća se u ono mjesto koje je naša bit. Sve se vraća u normalu, cirkulacija, ten, mišići i u očima je vidljiva energija. Mogu komunicirati i biti prisutan. To je ono što ja nazivam osobna moć, mentalna prisutnost. Uvijek nam je cilj doći do toga.
Depresija je pojam koji sve češće čujemo pa i osjećamo. Znamo li dovoljno o njoj?
Imam određenu uzrečicu koju se lako pamti: represija ekspresije prouzrokuje depresiju. U 99 posto slučajeva u kojima moji pacijenti pate od depresije ja pokušavam pronaći u njima onaj dio koji nisu mogli izraziti u djetinjstvu, a onda naravno ono što ne mogu izraziti ni sada.
Ponekad ne utječu, a ponekad to imali veliki utjecaj, a da osoba toga nije niti svjesna. Onda se počinjemo pitati kako osvijestiti naš potencijal, a za to se moramo vratiti u dodir sa sobom i povezati se s onim što ja zovem „unutarnji kompas“. Tako možemo tek shvatiti što želimo raditi u životu i to je ono što nas vodi ka sreći.
Češća od depresije je jedino anksioznost, tako mi se čini, biste li se složili?
Moramo pojasniti o kojoj anksioznosti govorimo? Je li to ona kada vidimo zgodnog muškarca ili kada susretnemo tigra?
Generalno govoreći, životni impulsi se izmjenjuju u našem životu. Taj impuls može prerasti u uzbuđenje, ali ako on postaje prijetnja onda to stanje može prijeći u anksioznost. Tada moramo saznati koji je točno izvor naše anksioznosti, je li njezin korijen u psihodinamičnim momentima u obitelji, u društvu, školi, koliko rano to počinje. Pitanje „zašto?“ dolazi do toga nije toliko važno na početku, ono je važno kasnije kada integriramo taj osjećaj.
Važnije je znati što se dogodilo, gdje, kada i s kim. Kada je nastao taj osjećaj. Tek nakon toga možemo razumjeti zašto se dogodilo. Tek tada osoba može bolje razumjeti i polako ulaziti u nova iskustva. I tada se moguće bolje povezati i s ostalim ljudima i svijetom oko sebe te anksioznost splašnjava.
Radim s ljudima koji imaju tremu ili slično i to je isto oblik anksioznosti. Ona ima puno različitih oblika, i javlja se kada životni impuls nije tok nego zastoj.
Koliko je terapija potrebno da živimo bolji i lakši život? Koliko nam vremena treba da razumijemo sebe?
Radeći pedeset godina u ovom području, moram priznati, ponekad je potrebna samo jedna terapija. Osoba otvori čep i šampanjac može teći. Može se i to dogoditi. No, generalno govoreći to je ipak proces od barem tri, četiri godine, iako sve ovisi o osobi, svijesti, razvitku te o tome koliko tko želi ići duboko.
Kada recimo na seminarima osobnog razvoja dođem u učionicu prve i pete godine, itekako se vidi i osjeti razlika u shvaćanju .
Kao što sam rekao, putujem po svijetu, držim terapije s ljudima koji me zovu, i možete puno toga znati, a opet možete zastati na jednom pitanju u životu. Ne znači da vam treba dugogodišnja terapija, treba vam možda taj jedan trenutak istraživanja pred neku promjenu, fazu života.
I bude vam to dovoljno, dok jednom ne osjetite potrebu da krenete dublje. Tako da se ja više ne fiksiram na vrijeme, ali ako govorimo o regularnoj terapiji, o vidljivim promjenama - svakako je to tri, četiri godine. Tako je to u tjelesno orijentiranoj terapiji, kroz svjesnost, psihodinamički, sigurno će doći do promjene. Promjene u disanju, u tijelu, promjene koja omogućuje da vidimo svijet na drugačiji način.
Ljubav je najjača sila na svijetu, često o tome govorite. Na koju točno ljubav mislite i kako nam ona može pomoći?
Imam jednu cijelu lekciju o ljubavi, no ja ljubav opisujem kao rezonancu s tijekom života, a tako ljubav izvlačim iz svih romantičnih ideja. Jer ljubav je, kao i pojmovi Bog i duh, veća od života.
Ipak, odlučimo li sagledati što je ljubav, pokušavam klijenta dovesti u to stanje, odnosno to iskustvo koje ja nazivam ljubav.
Jer, ja mogu reći volim te, volim svoj čaj, svoju djecu, ali to nije ljubav na koju ja mislim. Kada izdamo princip ljubavi zaustavljamo životni tok, imamo negativne misli, želimo zlo drugima. Važno je boraviti u ljubavi, to je različito od reći volim te, to je na socijalnoj, interaktivnoj razini osjećaja. Reći volim te znači imati ideju ljubavi, ali ne znači nužno da smo u ljubavi.
Jedino na mjestu ljubavi se može iscijeliti društvo, a ne s romantične pozicije ljubavi. Iz moje ljepote ja jedino mogu razumjeti i tvoju ljepotu.
Zato i kažemo voli bližnjeg svog kao samog sebe.
To liječi cijeli svijet.
CIJELI INTERVJU POGLEDAJTE U VIDEU