Sjećate li se kako je bilo biti dijete? Sjećate li se onog osjećaja da je svijet pun raznih zanimljivih kutaka koje treba otkriti, a svako to istraživanje čini se kao prava mala avantura? Jednako je bilo zanimljivo otkrivati što se krije u bakinom ormaru, kao i ime dugačke sedefasto plave bube s krilima koja leti pored rijeke.
Kad odrastemo, najčešće se izgubi taj osjećaj da je život zanimljiva i uzbudljiva pustolovina. Pogotovo sada, kad većina nas više ne putuje. Može vam se učiniti da ste u svom svakodnevnom životu sve već otkrili i isprobali, da je sve poznato i predvidivo.
A ipak - uvijek postoji još tisuću stvari koje čekaju da ih zamijetite i isprobate. Jedan od najzanimljivijih izazova za nas odrasle je probijanje vlastitih ograničenja, izlaženje iz zone komfora i osvještavanje i otpuštanje starih uvjerenja.
Film koji me je očarao
Postoje neka uvjerenja koja su toliko postala sastavni dio nas da nam ni ne pada na pamet da ih preispitujemo. Primjerice "Ako stanem na žeravicu, dobit ću opekotine". A ipak, širom svijeta postoje eventi u kojima, nakon posebne psihičke pripreme, svi sudionici prehodaju preko žeravice i ostanu neozlijeđeni.
U posljednje vrijeme sve je popularnije druženje u WhatsApp grupama u kojima se dijele videi i informacije. Pa sam tako nedavno, ponukana preporukom u jednoj divnoj grupi žena, pogledala na YouTube-u dokumentarni film "The Earthing Movie: The Remarkable Science of Grounding". O uzemljivanju i njegovim dobrobitima sam već prije bila čula, znala sam da postoji i knjiga prevedena na naš jezik, no nisam se nikada podrobnije tome posvetila.
Nakon gledanja filma odlučila sam izazvati svoje dobro poznato staro uvjerenje, usađeno još od djetinjstva - o tome da nikada ne smijem stajati na hladnom - da ću se od toga razboljeti. Pa sam idućeg sunčanog jutra (no početak je veljače) odmah nakon ustajanja izašla u spavaćici i s natikačama na nogama u vrt. I zatim bosa zakoračila na travu. Zažmirila sam i prepustila se osjećanju sunčevih zraka na licu i dodira cijelih stopala sa zemljom. Na stopalima začudo nisam uopće osjećala hladnoću, nego jednostavno - svježinu. Zamišljala sam kako sav nakupljeni elektromagnetski naboj iz mog tijela odlazi u zemlju, a ona me kroz cijele tabane napaja blagotvornim negativnim ionima. Osjećala sam se lagano i ugodno. I radosno iznenađeno.
Jutarnji ritual
I tako od tada svako jutro, cijeli protekli tjedan, radim svoj novi zabavni jutarnji ritual, bez obzira je li sunce ili oblačan dan. Stojim na travi dvije do tri minute i uživam u tome, u toj novopronađenoj izravnoj povezanosti sa zemljom u svojem dvorištu. I još k tome, kad um kaže "Mislim da je ovo dovoljno, idemo pod tuš!", stopala zamole:"Ne još, molim te još samo malo!", pa ostanem još malo, u toj divnoj, mekoj i pročišćavajućoj razmjeni energije.
Jutros kad sam ustala padala je kiša. "Oh, ne, kako ću sada bosa u vrt?"- pomislila sam. No odmah zatim mi je sinulo da je još jednom starom uvjerenju vrijeme da završi u smeću. Pa sam uzela kišobran i odšetala (u spavaćici) u dvorište. Mokra trava. Jednaki gušt. Stopala su me i ovoga puta zamolila za "još malo."
Zabavno je pobjeđivati stara uvjerenja i otvarati se prema novim spoznajama, to nas čini živima i živahnima. Radujem se unaprijed još mnogima koje ću otkriti.
Pa pozivam i vas da, evo već danas, izazovete sebe na nešto novo i neobično - nešto što vas privlači, ali je potrebno da za to izađete iz svoje zone udobnosti i prevladate neku staru naviku. Odaberite - svoju malu avanturu!