Koliko samo puta pomisliš na sve one neizgovorene riječi? Na sva ona u fini celofan umotana i nikad isporučena volim te, hvala ti, molim, izvoli, oprosti?
Izgovori ih. Odmah i sad. Ne čekaj pravi trenutak i ne hvataj se u poznatu zamku zvanu "ima vremena". Izgovori ih jednu po jednu, redom, točno onako kao kad jednu po jednu pljuckaš koštice prvih trešanja. Pružit će ti isti užitak, vjeruj. Jer ma koliko mislila ili mislio da imaš vremena, nemaš ga. Vrijeme se okreće u svom ušemljenom ritmu i baš ga briga za tvoje začahureno "nedostaješ mi" i sve nestisnute ruke. Vrijeme nikad nije na tvojoj strani, znaj to. Nikad ga nema dovoljno za sve ono što želiš, trebaš, hoćeš, misliš, nadaš se. Zato iskoristi svaki trenutak da izbaciš ono toliko važno "mislim na tebe" koje možda i jest samo po sebi razumljivo, i koje s vremena na vrijeme nadrljaš u nekoj poruci, ali sasvim drukčije zaživi kad se izgovori, i nekako duže traje. Probaj već danas i uvjeri se. Okreni taj broj (hej, kako ovo arhaično zvuči!), ionako pogledaš u njega bezbroj puta na dan i samo izusti ono što misliš da je samo po sebi razumljivo. I pusti da te prožme ona prva, ljepljiva tišina prije zbunjenog odgovora ili ipak malo prenaglašenog smijeha koji otkriva puno više no što se u prvi tren misli.
Lupi iz čista mira taj "volim te", ne treba ti dobar ili loš povod. Ne treba ti da taj "volim te" zvuči kao isprika. Daj, izgovori ga sad! Zbog sebe, da si do kraja života ne predbacuješ što ga nisi izgovarala ili izgovarao češće. Ne pretvaraj onu ispeglanu košulju, organiziran godišnji, kupnju omiljenog parfema, ispečeni kolač i pomno složeni stol u "volim te". Već zagrli, stisni onako jako da te peče koža i protisni te riječi toplo i polako. Zbog njih čitav svijet staje i sve ono što se činilo bitnim to u trenu prestaje biti. Ma kakva ispeglana košulja i parfem! I nek' se hladi juha na stolu pa što?!
Ne zadržavaj u sebi ni volim te, ni oprosti... Samo kaži.
"Ne skupljaj u zdjelicu sva svoja 'oprosti', ne dopusti da se na njima nakupi prašina."
[Snimila: Sandra Rončević]
Isto tako ne zadržavaj u sebi sva ona "oprosti". Ne dopusti da se okoštavaju u tebi poput artritičnih koljena, da te koče, da ti ne daju naprijed, da te pretvaraju u nešto što nisi, da ti zamute pogled i zalede dah. Ako je važno, ako je tvoje, ako osjećaš da trebaš, znaš što ti je činiti. Oprosti.
A ako si umorila ili umorio od riječi, vječitog ponavljanja i nastojanja da tvoja riječ dopre do onih do kojih treba doprijeti jer misliš da je važno, da vrijedi, priznaj sebi da se vrtiš u krug i slobodno zašuti. Jer ima tako tih nekih ljudi na koje smo potrošili i vrijeme, i riječi, kojima smo dali preveliku ulogu u životu, samo zato što su nas osmijehom zavarali na prvoj audiciji. Otpusti ih. I šuti. I ne brini, to je skroz okej. Ako već nisu čuli tvoju riječ, možda će čuti tvoju tišinu.
I zato reci. Svima sve. Jednima šeretskim osmijehom, čvrstim stiskom, ušorenim riječima. Drugima prostom, plastičnom tišinom. I znaj da nema tih riječi koje ne može nadglasati jedna naoko obična tišina.
Ako ste propustili dosadašnje Sandrine "crtice" na portalu Živim.hr, možete ih pronaći ovdje...
I ne zaboraviti, pratiti me možete na Živim.hr, ali i na mom blogu, te na Instagramu i Fejsu :)