Piše: Maja Žanko, mag. nutricionizma, specijalist za poremećaje hranjenja i savjetodavna grupna terapeutkinja pod supervizijom
Vraćam se autom neki dan iz Ljubljane s poslovnog puta, u autu smo kolegica i šef, on vozi, ona sjedi iza, a ja na suvozačkom mjestu. Kako to obično biva, ćakulamo o svemu i svačemu. U laganoj sam panici s vremenom, uskoro trebam poslati svoj prvi članak ovoga tipa urednici, a ideje niotkud. Još mi je veća panika i radi toga što mi je jedna meni draga i bliska osoba čiji rad izrazito cijenim rekla već prije da bih trebala početi više pisati. Znala sam ju često pitati, a o čemu da pišem? Znala mi je reći: piši o čemu god želiš, piši o temama u kojima si stručna, može biti i osobno, ma vidjet ćeš, kad jednom kreneš, lako ćeš ti to...
Sjećam se knedle u grlu i znam da sam se s čudom pitala otkud joj to povjerenje u mene. Ja sam samo nutricionistica. Nisam poznata spisateljica kao ona, ne pišem kolumne kao ona, ne pišem članke kao ona, ne izdajem zbirke poezije kao ona. Nemam dvoje djece kao ona, imam jedno. Jedino što pišem su nutricionistički nalazi i bilješke s individualnih i grupnih psihoterapijskih i nutricionističkih seansi. Ok, u slobodno vrijeme, onako za dušu, pišem i povremene, kažem sebi, nježne aktivističke objave na Instagramu, ali o temama u koje se razumijem: nutricionizam, hrana, iskrivljena slika o tijelu, društveni pritisak ljepote, emocije, poremećaji hranjenja, dijetna kultura koja nas gazi i slično. Otkad me pitala želim li napisati autorski tekst, preplavio me nikad snažniji imposter sindrom, po hrvatski; fenomen varalice.
Osjećaj nesigurnosti
Kad god imam neki rok, već znam, pisat ću u zadnji čas, oduvijek sam kampanjac. Postoji li riječ kampanjka? Već smo negdje kod Novog Mesta i okrenem ćakulu nakratko na sebe; jadikujem kako ne znam o čemu pisati svoj prvi članak za portal koji rado i često čitam, ali i ona i on me ignoriraju, barem sam tako doživjela njihov muk. Ubrzo smo se opet zapričali o psihoterapiji, time se bavimo svaki dan, zamjećujem da On najviše priča, ipak o tome zna više od nas, a malo ga i puštam da priča, onako majčinski, tako tješim samu sebe. Kad god priča i što god priča, žene ga slušaju, gotovo s obožavanjem, ipak je on gospon doktor psihijatar, psihoanalitičar, karizmatik kažu. Nerijetko se dogodi da smo zajedno na nekom skupu, kongresu, snimanju ili sastanku, iznesem svoje mišljenje o nečemu, on to sluša, klima i spretno se nadoveže, preuzima pažnju, gotovo pjevajući, s lakoćom, kao pijevac u cik zore. Nikakav imposter sindrom. Pitam se je li svjestan toga da ima tendenciju preuzimanja glavne riječi gotovo uvijek, ali naučila sam od njega da je negacija odličan mehanizam obrane. Pada mi na pamet događaj otprije godinu i pol. Mi, ženski dio ekipe Dnevne bolnice za poremećaje hranjenja, čiji je On voditelj, organizirale smo skup o psihološkoj pozadini debljine, kaže On s ponosom da nam je sve prepustio. Izlagale su većinom predavačice različitih struka te tri liječnika, u publici su pretežno bile žene, različitih struka. U završnoj raspravi sudjelovalo nas je više. Pogađate, tko se opet spretno nadovezao? Sjedim pored njegovog kolege doktora influencera, koji ga onako bratski podržava, klimajući i smješkajući se ponosno. Nakon još jednog spretnog nadovezivanja, prokomentirala sam sebi u bradu da sam upravo to malo prije rekla. Njegov brat kolega, doktor mi se okrene i potiho kaže: „Ali njega čuju“. Zahvaljujem na vašem bratskom mišljenju Poštovani doktore. A ja se pitam otkud mi imposter sindrom?
Mama nije kriva za sve
Mogao bi tekst završiti i ovako, razmišljam, naime potvrđuje jednu od feminističkih teorija da smo mi žene pozicionirane kako jesmo radi dominantnih moćnih muškaraca koji nam ne daju da pričamo slobodno, glasno. Negdje u sebi, čak ne jako duboko, znam i vjerujem da nije caka samo u tome. Psihoterapijsko kopanje mi je pokazalo da ne mogu samo tako olako okriviti bilo koga za svoje osjećaje nesigurnosti, za svoj imposter sindrom. Ono što sam se u mentalnoj pripremi za svoje kampanjsko pisanje autorskog teksta upitala je sljedeće: zašto mi je baš sada, kada imam poticaj od tih snažnih i uspješnih žena, kada mogu pisati potpuno slobodno o čemu god želim, nesigurnost najveća? Podosta me brine osobito kako će baš Ona koja me najviše poticala na pisanje, a uz to je i spisateljica, doživjeti ovaj tekst. Hoću li ispuniti njezina očekivanja? Pitam se ima li to veze s mojim odnosom s mamom. Mamini „U redu je!“, a rjeđe kada „Wow, bravo!“ slutim, imaju nekakve veze s time.
Ali moram vam priznati nešto: naučila sam da mama ipak nije kriva za sve. Možda jednostavno nisam navikla na toliku žensku solidarnost, onu bratsku koju muškarci imaju? Ono iskreno klimanje glavom, oduševljeni pljesak jer si napravila nešto dobro, bez naknadnog komentiranja „si vidla kak se zdebljala“, „gle ju šta se pravi pametna“, „meni je malo prelajava za jednu ženu“. U zadnje vrijeme zamjećujem sitnice u razlikama u odnosima žena prema muškarcima i žena prema ženama. Jedna od sitnica koje sam zamijetila na društvenim mrežama je ta da su žene vjerne pratiteljice muških influencera, onako srčano i s divljenjem, kao prave mame. Nisam sigurna da s jednakom srčanošću žene prate žene, bez fige u džepu koja vrišti najčešće zavišću, čast izuzetcima. Ili je to tako samo u mom algoritamskom balonu, pomislit će neki? Zamijetila sam i da moja mama prvo servira juhu svom zetu, kako zove mog muža, zatim svom unuku, zatim meni i na kraju sebi. Vjerujem da su ovako nešto već mnoge žene zamijetile i pitam se koja su njihova objašnjenja tih rituala u kojima mi žene naučeno dajemo prednost muškarcima. Ja ne uspijevam okriviti samo patrijarhat za to. Propitkujem odgovornost feminizma u činjenici da najčešće ne sagledavamo dublje uzroke svojih nesigurnosti, već smo našle krivce u mnogima On-i, to je valjda taj naš ženski mehanizam obrane. Lakše je okriviti muškog koji se sigurno kočoperi i ne preže pred novim izazovima, nego potiho popričati sa sobom, otkriti pravi razlog ambivalencije i nesigurnosti koja me guši ili pak odustati od vječite borbe protiv nepravednih, bahatih, nadmenih, glasnih tipova, a koja daje smisao u toj frustrirajućoj poziciji nemoći. Ponekad zamjećujem da su žene grube jedna prema drugoj, onako kako nikada nisu prema muškarcima, ta pritajena grubost koja je najčešće umotana u lažne izljeve komplimenata vanjskog izgleda, prvenstveno. „Kako si zgodna i predivna!“ ili „Kosa ti je divna!“.
Sretna sam kad vidim da se danas različiti tipovi ženskih tijela smatraju lijepima, kada na naslovnicama časopisa možemo vidjeti žene svih boja kože, no pitam se je li to vrhunac ženske borbe za prava, pokazati da smo lijepe u svim veličinama, bojama? Možda sam ovoga puta toliko nesigurna u svoje sposobnosti jer Ona nije toksično komentirala moj gubitak na kilaži, moju novu frizuru ili moj divni novi kaput, nove nokte, već vjeruje u moje sposobnosti na osnovu mog rada s kojim je dobro upoznata? I tako mi dala najveći kompliment. Dobila sam kompliment s kojim se još nisam naučila nositi. Znamo li mi žene podržati jedna drugu, a da to ne uključuje divljenje vanjskom izgledu? Jer, ako joj ne pohvalim izgled, onda mora da sam barem zavidna baba? Znam da smo u stanju međusobno se podržavati, ali možda još ni same ne vjerujemo da je sasvim dovoljno biti samo autentično svoja, bez onog zgodna i mršava. Možda nam još uvijek nije sasvim prirodno bodriti jedna drugu onako srčano kako bismo bodrile svog sina, nećaka, prijatelja, kolegu ili brata, neovisno o tome kako izgledaju ili kako se hrane.
Poštovana...
Stigli smo na Breganu, stiže mi mail: „Poštovani, ja sam ta i ta i molim vas termin za nutricionističko savjetovanje, bolujem od poremećaja u prehrani, uputili su me iz Centra Bea da Vam se javim radi pomoći oko mog problema s odnosom prema tijelu i hrani.“
Ovako zvuči devedeset posto upita za nutricionističko savjetovanje koje dobivam putem e-mail-a. Bode me kao i uvijek taj Poštovani. Koji su to? U sto posto slučajeva provjeravam je li još netko u CC-u, a kad opetovano otklonim tu nedoumicu, iznova se pitam, zna li ta osoba uopće kome šalje upit? Misli li možda da sam muško? Pitam se bi li muškarca oslovile s Poštovana, ali znam da ne bi. Jedna obična Poštovana, bez titule, bila bi mi dovoljno.
Na bivšim kućicama za provjeru osobnih iskaznica glasno prokomentiram: „opet Poštovani“. On mi kaže: „Neka ti to bude naslov članka, piši o tome“. I ovoga puta se vrlo spretno nadovezao, ali umjesto osjećaja frustracije i osjećaja zavisti - kojeg tek sada spoznajem - objeručke prihvaćam ovaj bratski prijedlog. Rodila se vjera da ću uspjeti, kako je Ona i rekla: „budeš ti to lako“. I znate, Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, imala je pravo! I znate, poštovane i poštovani, još sam nešto spoznala pišući ovaj tekst; ovaj On i ova Ona su zapravo moji dijelovi mene, onaj malo više siguran i onaj malo manje siguran u sebe, ona malo drskija i ona malo manje drska, rekli bismo stereotipno muški dio i ženski dio. Na meni je sada posao, ne da odaberem koga ću poslušati, već da spretno pokušam integrirati ta dva dijela, jer od svađe ništa konstruktivno! Poštovane i poštovani, hvala vam na čitanju!