Mnogi od nas su ovu izolaciju odlučili okrenuti u svoju korist. Dok jedni pjevaju i plešu po balkonima, drugi su skinuli prašinu sa starog sobnog bicikla i orbitreka i krenuli vježbati, isprobavaju se recepti, vadi se posuđe za posebne prilike, otvaraju se boce vina iz 2001. (kad ako ne sada), gledaju se filmovi koji na IMDb-ovoj watchlisti stoje još 2012... Ljudi se vraćaju zaboravljenim hobijima, crta se, piše, sklada, igraju se prastare društvene igre, cijene se prijatelji i dobra kava više nego ikada. Neki rade od kuće, istovremeno hendlajući klince i između poslovnih poziva rade dva ručka i ispravljaju zadaće.
OVO SU VAŠE CRTICE IZ IZLACIJE
SAŠA, KNEŽEVO
Obožavam istinski boraviti u prirodi, za mene je to neprocjenjivo. Punim se energijom, uživam u tišini. A kada sve ovo prođe jedva se čekam vratiti poslu, a do tada uživam u najdražem godišnjem dobu i lijepom vremenu.
MARINA, KOPRIVNICA
Skoro u izolaciji mjesec dana. Koji su se činili kao godina, a dani se vukli kao puž. Krenula raditi, istina skraćeno, pa imam slobodnog vremena koji trošim na kuhanje i čitanje. Ma što na kuhanje, bolje rečeno, prežderavanje. Mijesim kifle, mutim biskvite, nikad prije nisam. Djeca presretna, kažu mama otkad si doma, fino se gostimo. Par kila viška, ali nema veze, ionako nisam planirala ovo ljeto na more, kao samohrana mama ne mogu si to priuštiti. Posao mi u jednom trenu visio o niti, šef me obavijestio o mogućem otkazu. Uff, ne znam jel me više strah virusa il otkaza!!! Kako god kad ovo stane, neke stvari će se promijeniti, znam da se ja jesam.
SANJA, ZAGREB
Dosta mi je plača, straha, vijesti, rasklimanih dimnjaka iznad glave, raspuklih zidova od potresa i brojanje zaraženih, bojanje podrhtavanja tla, dosta mi je gledanja vijesti i odlučila sam otići - otputovati, posjetiti svaki kutak zemlje, upoznati nova mjesta, nove ljude, nove običaje, uživati u prekrasnim krajolicima i eto,putujem. Putujem preko putopisnih dokumentaraca i proputovala sam zadnjih dana više nego ikada do sada, prelazim granice s lakoćom i uživam ko nikad. Pisala bih vam još. ali trenutno sam u Libanonu, pa nemojte zamjeriti , ali prvi put sam tamo :) Živi i zdravi bili i putujte sa mnom ❤
KRISTINA, VINKOVCI
Najviše uživam u čitanju zanimljivog štiva. Odmor uz knjigu za mene je odmor duše, odmor od propalih planova, neodsanjanih snova i te famozne, ali istovremeno i nepodnošljive lakoće postojanja. Jer s knjigom je sve moguće zato što je u knjizi baš sve moguće, nadahnjuje me i pokreće val životne energije u meni koja tada lagano poteče, baš kao riječi s njenih stranica. Kad ugledam njihovu privlačnu vanjštinu postajem zaintrigirana, kad ih uzmem u ruku moje oduševljenje napeto raste, a kada osjetim njihov prepoznatljiv miris i zavirim u njihovu dušu tada sam već zaljubljena. Odmaram svoju dušu na njihovim stranicama dok umaram oči u sitne sate pokušavajući razmrsiti njihove tajne. Volim dušu odmarati uz knjige koje me iznenađuju, zbog čije priče mi zastane dah i potiču mi maštu. Potiču mi maštu pa se onda i sama lakše kreativno izražavam. Dugo već nisam toliko puno pisala. Volim taj osjećaj i drago mi je što sam imala dovoljno vremena prijaviti se na dva književna natječaja. Neovisno o njihovom rezultatu stvarno sam uživala u procesu.
TATJANA, KRK
“Daj idemo u kineski. Nemoj danas kuhati! Odmori!” viknuo je Dragi sa stubišta dok se vraćao sa svakodnevnog košarkaškog treninga. “Uopće mi se ne da potezati se po trgovačkom centru s njih troje i onda kasnije ići na klopu. Vjerojatno će se i Malom Šefu spavati (naš najmlađi sin je petogodišnjak koji je uvjeren da mu ne treba poslijepodnevni odmor, a zaspi nakon dvije minute vožnje u autu) pa će sve skupa nalikovati na cirkus. Kada bi me netko pitao da nas opiše jednom riječju, rekla bih CIRKUS. Šareni, bučni, veseli,...cirkus. Cmoknula sam ga u prolazu jer sam jurila u teretanu. “Možda u ponedjeljak! Vikendom je gužva!” rekla sam. “Kako želiš, ali mislio sam da bi ti ovako bilo lakše. Da ne kuhaš baš svaki dan.” slatko je nastavio. “Nije mi problem. Volim to raditi. Vidimo se.” U teretani je vladala sumorna atmosfera jer nisu prestajali govoriti o broju zaraženih, broju umrlih, o zatvaranju granica, karanteni,... Ja sam odbijala vjerovati da nas strahom mogu zastrašiti, zatvoriti, udaljiti, odvojiti,....ali priznajem nije mi bilo ugodno. Mogla sam gotovo namirisati nevidljivu barijeru koja se dizala izmelju nas. Misao “jesam li ja zaražen?” se provlačila kroz zidove. Nije bilo lijepo. Vratila sam se doma. Raširenih očiju jer su sa svih strana stizale vijesti o zatvaranju granica, škola, vrtića, teretana, salona,....događalo se.
Najgori san se počeo ostvarivati. Nedostajali su još samo zombiji. Zapravo nakon mjesec dana karantene svi smo počeli nalikovati na njih. Hoće li ikada vise biti isto? Hoće li se zagrljaj, poljubac, rukovanje, opet vratiti u modu ili će to biti “zabranjeni pokret”? Znate ono kad se pitate da znate da vam je ovaj dan posljednji u životu kakvog znate sto biste učinili?!? E, pa otišla bih u onaj kineski i pustila bi malce da divljaju po trgovačkom centru, a Dragi i ja bi pili ohlađenu pivu i gledali bi čiji su to klinci koji divljaju po trgovinama kao da je cirkus. CIRKUS!
TAMARA, MEDULIN
Nedostaju mi obitelj, sloboda i duga putovanja, sada se sve svelo na šetnje i samovanja. Nedostaje mi ljudski zagrljaj i dječja buka, sada se svodi na poruke i pozive od kojih mi je već muka. Slučajni razgovori s drugim vlasnicima pasa, sada vidiš nekoga i na drugu stranu dodaješ gasa. Nedostaje mi sajam i razgledavanje stvari, cjenkanje i ona glasna glazba što sve kvari. Koncerti i masovni ples bez smisla, sve je to ova situacija izbrisala.
ANA, RAKALJ
Nikad u životu u tako \"kratkom\" vremenu nisam pogledala toliko filmova i serija kao sada. Osim toga, dane kratim slaganjem puzzla, čitanjem knjiga, počela sam konačno vježbati jogu od kuće... mama je ovu izolaciju iskoristila za isprobavanje raznoraznih zdravih recepata, tako da svaki dan uživam u finim i zdravim delicijama - nikad nisam imala toliko slika hrane u svom mobitelu. Pokušavam gledati pozitivnu stranu svega ovoga, iako moram priznati da mi jako fale druženja s prijateljima, odlazak u kino, kava u omiljenom kafiću s pogledom na more i nesmetani boravak u prirodi! Jedva čekam da sve prijatelje zagrlim bez da moram brinuti o zarazi. Nikada više neću ništa uzimati zdravo za gotovo.
MARINA, KOPRIVNICA
Ova korona kriza je dovela u pitanje moju egzistenciju. Naime, samohrana sam majka i dobila sam otkaz. Nažalost, u onoj sam skupini koja nema pravo koristiti naknadu s Biroa. Ali, neću očajavati nego ću ovu izolaciju iskoristiti da se odmorim i skupim snage za borbu. Dok smo svi zdravi možemo preživjeti sve, pa ćemo tako i ovo. Svako jutro ću skuhati kavu, pročitati ću par dobrih knjiga koje nisam dosad imala vremena, isprobati ću neke nove recepte...
'TRUBICA', ZAGREB
Sve sam počistio i dezinficirao. :) Rekla je moja mama da se ne smijemo razboljeti, moramo čuvati bakicu i dedeka. :) Uvijek sam spreman pomoći, samo da su mi oni zdravi, sretni i veseli. :) Jer...mi smo obitelj i volimo se...i kad sam malo umoran i pospan. Beba 10 mjeseci, udomljen s Kvarnera.
ANA, KAPTOL
Proljeće je stiglo, priroda se probudila, ptice opet pjevaju svoju staru pjesmu koja podsjeća na neke stare dane na neke osmijehe davne, na prijatelje. Sve je prekrasno, ali gdje je čovjek. Opet je zaglavio u gužvi...u gustom prometu.. ostao je na crvenom svijetlu koje se pojavilo na semaforu. Nije ni svjestan pogreške. Sjeta, tuga i proljetna sreća pomješane su. Kamo? Do kada? S kim? Puno je pitanja, ali nema odgovora. Grižnja savjest ubija, svaka stanica u tijelu kao da se raspada. Zašto se ovo bas nama događa, a sve smo radili kako treba? Ili možda nismo?! Više ništa ne znam. Koji put je pravi kojim ću naći izlaz iz ove agonije? Čovjek se slama, pada, tone, gubi, nestaje!! Zadnji vlak smo propustili, svjesni smo...napokon. Hoćemo li sada stati i biti ljudi, biti ono za Što smo stvoreni? Ili ćemo opet jednog proljeća kad sve prođe nastaviti trčati za nečim nedostižnim, nebitnim zaboravljajući prave vrijednosti, istinsku sreću. Hoćemo li cijeniti zdravlje, obitelj, zraku sunca koja nas prati dok razigrani trčimo livadom punom cvijeća, kap vode koja nas okrepljuje. Na nama je odluka što ćemo biti. Sretni i ispunjeni ili možda opustošeni, prazni baš poput pustinje.
LUCIJA, SPLIT
Nikakva depresija, samo opušteno. Čim je stigla vijest da nema predavanja na fakultetu, spremila sam se i otišla na vikendicu na otoku Šolti. Dane provodim kao na slici, čitam, pričam s obitelji i prijateljima te studiram online. Trudim se boraviti u prirodi i svakodnevno zahvaljujem 165 puta na tome što imam balkon i vrt. :)
LANA, JALKOVEC
Ovo vrijeme nam posebno teško pada,jer moja stara bakica, moja jedina bakica koja ima 88 godina. Ova slikica je slikana dan prije nego je proglašena izolacija. Prvo što ćemo napraviti, kad sve ovo prođe, je posjetiti nasu baku.. Izgrliti je i izljubiti, nadamo se uskoro. To je velika ljubav. Moja baka Vlasta.
NIKOLINA, PODTUREN
Studentica sam i nisam često doma, a i onda kad jesam, imam dosta drugih obaveza pa ne stignem raditi sve što bih htjela. Inače jako volim kuhati, peći i isprobavati nove stvari pa je ovo vrijeme sad idealno upravo za to. Nekako se tako osjećam ljepše jer mogu pomoći majci da joj olakšam sve brige da ne mora sve sama. Kao što vidite na fotografiji, izdvojila sam samo neke moje uratke, a naravno, ima toga još i više. U međuvremenu je bio i mamin rođendan pa sam je iznenadila i razveselila Jaffa tortom i roladom od kokosa, što sam radila po prvi put i stvarno je ispalo odlično. Okej, dosta sad o hrani. Osim toga, očistila se cijela kuća, bilo je veliko proljetno čišćenje, puno toga je završilo u smeću, a dom je odahnuo nekakvom svježinom. Pralo se sve - od zavjesa, prozora, zimske odjeće, ljetne i ostalo. Tu i tam odemo u neku laganu šetnjicu dok je vani predivno vrijeme. Uvečer si volim priuštiti spa trenutke pa tako stavljam neke maske za lice, spa kupke za noge i ostalo. Uz sve to, aktivna sam vježbačica pa barem 3 puta tjedno vježbam u svojoj sobi - mogu reći da se trening znatno ne razlikuje od onog kojeg sam radila u fitness centru - tako da mi apsolutno ništa ne fali.
Ono što mi se još sviđa je to da ne moram uopće gledati na sat da bih negdje zakasnila te mogu lijepo mirno spavati ujutro. Kako ne bi zaključili da mi je potpuno dosadno i da živim život bez ikakvih \"pravih obaveza\", mogu reći da nije tako, već i ovo slobodno vrijeme koristim za pisanje diplomskog rada. Uskoro ću privesti svoje školovanje kraju, a vjerujem da će onda nestati i ova korona te jedva čekam da krenem u poslovni svijet gdje me čeka još više izazova - bit će teško, ALI, jednom treba početi! Pozdrav svima od mene i lijepo iskoristite ovo dragocjeno vrijeme za sve stvari koje volite raditi, ali i za svoje najmilije! :)
SAŠA, ZAGREB
S obzirom na to da sam jedan od onih koji dalje mora ici na posao, iako je skraćeno radno vrijeme, umor je prisutan. Najviše mi teško što nisam vidio djevojku skoro dva mjeseca, a kako sad stvari stoje, neću još duže vrijeme. Zato jedva čekam da se situacija smiri. Slobodno vrijeme kratim čitajući knjige i slaganjem puzzli. A kako imam viska vremena, čak sam i zavjese oprao. I naravno tv program znam napamet. Lp i ostajte zdravo!
ANITA
Šetnja u prirodi ili po gradu, odlazak u drugi grad ili samo na posao, zagrliti voljenu stariju osobu... sada je luksuz, a ne nešto uobičajeno! Zato sada u kući uživam u svakoj sekundi dana! Više ništa ne uzimam "zdravo za gotovo"! Cijenim vrijeme koje provodim sa svojom obitelji, cijenim i blagoslivljam obroke koje jedem, više cijenim i uživam u svom poslu kojeg sada moram raditi od kuće.... Uživam čak i u lijenom izležavanju... Uživam u maštanju o dana kad ćemo izaći iz ove izolacije. Kad dođe taj dan, vjerojatno, ću raditi sve što sam radila i prije. Sigurno ću nastaviti družiti se s istim ljudima (koji mi sad nedostaju). Jest ću ista jela. Ići ću na isti posao. Šetat ću istim gradom. ALI, ja neću biti ISTA. Učim sada biti zahvalna! To je ono što sada radim doma... UČIM BITI ZAHVALNA!
LUKRECIJA, ZAGREB
Dnevnik iz izolacije - Prestala sam brojati koliko sam već kod kuće. Možda dva tri tjedna?! Tako nekako. Od danas bilježim. Neka se ovaj petak broji kao prvi dan. Osjećam se - hmmmmm- slično kao na Kosovu, na koje sam dospjela kao politolog, nakon ratnih sukoba. Razgovarala sam tada s ljudima, koji su živjeli bez struje, vode... Izgubili svoje najbliže. I ti Lukrecija pričaj s njima. Pokušaj da te ne dirnu njihove suze, njihove priče. Ma, samo pokušaj... Teško je i nisam slutila da je to nekakva priprema za sve ovo što nam se događa. I tada sam pisala dnevnik. Ukoričen je. Imam knjigu kao uspomenu i simbol jednog vremena. Pisanje je samotno zanimanje, ali pomaže. Kao neko čistilište. Što mi sve prolazi kroz glavu? Sve lijepo. Sve ružno. Miješanje emocija. Ali, hej - nije to ručak s različitim namirnicama. Ne. To je vrlog misli. Duše. Razmišljanja. Moja prijateljica mi je jutros ubacila perive maskice u sandučić. Zahvalna sam. Kuham puru, palentu - kako god - i iako je ne volim pojest ću je jer prevelikih zaliha nema. Moja devetnaestogodišnja cockerica Goldie samo me gleda i zapravo ne shvaća što se događa.
Drugi dan izolacije - Čudni snovi, a ni svoje raspoloženje nakon buđenja ne mogu definirati. Oči suze od računala i društvenih mreža. A kada se sjetim da nisam htjela Face! Ha, ha, ha koja tvrdoglavost! Ali, zaredala su neka događanja na koja nisam otišla, jer nisam znala za njih. Pitam prijatelje, kažu sve je bilo na Faceu! u redu. Evo i mene! I jako sam sretna, jer sam upoznala neke divne ljude i baš bi nedostajala virtualna druženja. O nagradama i knjigama koje sam osvojila da ne govorim!
Jučer je bila zadnja u nizu- kažu mi osvojili ste jedan lijepi ručnik. Nagradna igra jedne banke. Lijepo! Propagira se, reklamira se - a zauzvrat nešto pokloni. Današnji dan ću provesti u čitanju, no prije toga šetnja s Goldie. Treba meni i njoj. Čini se da i moj šećerko bježi od Korone, jer je pao na 2,4, što je zbilja premalo. Treba nešto pojesti! i to ću, doručak oduvijek obožavam. Polako, bez žurbe uživam u svakom zalogaju. I da - Zagreb je nedavo dana pogodio i potres. Neću uopće opisivati taj osjećaj ljuljana tla pod nogama - straha, panike. Znam da sam tada samo razmišljala o mojoj cockerici, i njenom veterinaru, koji je krajem prošle godine, nakon odličnih zdravstvenih rezultata, sistematskog pregleda meni i mojoj devetnaestogodišnjakinji rekao u šali: znate, vi ćete nju morati zatući. Ja sam u potresu čula samo ono: zatuć, zatuć, zatuć.
Dan treći - dakle, kava s cimetom umjesto šećera - miris i okus savršeni! Budimo se u novom računanju vremena, išli smo jedan sat unaprijed. Pa lijepo. U samom startu "izgubili" smo sat vremena. Vraćam se na razmišljanje prije svih ovih corona i pores dana. Gledala sam Ilicu, stari dio Zagreba, Gornji grad i razmišljala kako je pijepo u tim stanovima, s visokim stropovima kakvi se više i ne grade. Zaista, dobro kaže Brena: pazi kome zavidiš! Moram konstatirati također, kad vratim film unatrag, da je dan prije potresa moja papiga ludovala. Pričala, letjela, pokušala se ne vratiti u krletku....Životinje zaista znaju prije nas. Što je tiče ckorone - morone, kako sam je ja nazvala, prava je noćna mora. Ne volim SF, a sada kao da sam se probudila u jednom od SF romana. Svi mi! I nije više zabavno. Jeste li primijetili da svim srcem želimo raditi ono što je zabranjeno?! Odjednom imamo potrebu izlaziti, družiti se, grliti se - iako to možda i ranije i nismo radili....Hm! Najslađe je zabranjeno voće, zar ne?! Ovo da pričam mome pokojnomm tati, on bi slušao, slušao i u jednom trenutku, kad već misliš da si ga uvjerio u svoju istinu, on kaže: "A šta misliš Lukrecija, da je tata tintu pio?! Kaže još pratit će ljude putem mobitela. Kao da nosim mobitel sa sobom ako idem u šetnju s Goldie.
Dan četvrti - za računalom, gledam besplatne edukacije na Faceu, zovem drage ljude i pričamo. Večernji dio je bio najbolji - balkon i Moja domovina. i pljesak! Nisam osvojila pitu trešnjevaču - netko drugi je bio brži. Slušam novu Bajaginu pjesmu s glumcem Bikićem - odlična je njihova Darja!
Dan peti - danas smo rano ustale vrijednice Goldie i ja. Otišle susjedi koja ne izlazi nikamo i zbog godina i zbog zdravstvenog stanja kupiti pincu ili uskršnji kolač. Obožavam, ali ne smijem radi šećerka! Prošetale, papale i pijemo kavicu. Jučer je bio zanimljiv dan, pronašla sam portale, koje nude besplatno online vježbanje! Toooo! Sve što se sada nudi u većini je slučajeva besplatno, pa zašto ne.....ulažu ljudi u budućnost, kada sve ovo završi. Pričala sa sestrom, mamom u Splitu. Sve će biti dobro! I Sunce nam to danas govori. Ah da, jučer sam učila kako se ulogirati za dostavu hrane i platiti online. Idem napisati recenziju prijateljici, koja je izdala već nekoliko zbirki pjesama, a sada mi je poslala kratke priče. Uživat ću, ne sumnjam, poznavajući Željkinu emociju i način pisanja.
IRENA, BJELOVAR
Kako ispuniti dan? Što raditi da zanimljivost pobijedi tjeskobu i dosadu? Biti koristan, štedjeti kad smo prisiljeni ne trošiti. Zapravo je ova izolacija rezultirala uštedom; bojanje i žensko šišanje ispalo bi 200 kuna. Sad kupim boju sama; još je bila na akciji 20 kuna i ostalo mi je puuuno novčića. Lijepo šuškaju u novčaniku. Vrtim u glavi na što ću potrošiti ostatak od 180 kuna? Kupit ću sladoled, fini hladan. Jagode crvene, sočne i zrele. I bijelo vino. Guštat ću na balkonu. Sladiti se. Moja boja kose? Svima sve jedno, pa i meni. Nitko mi ne dolazi, nikuda ne idem. Pticama sam zanimljiva takva šarenog perja (kose). Jače pjevaju kad me vide, jer misle da sam papagaj ptica! Njihov prijatelj u letu, čovjekolika ptica u izoliranome svijetu!
