Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog
Posljednjih se dana često sjetim svog putovanja u Ameriku prije nekoliko godina. Bilo je to dugo očekivano putovanje u New York, grad u koji se od onda čekam ponovno vratiti. Mislim da sam se tada, po prvi put istinski susrela s XXL formatom života. Sve mi je izgledalo nekako predimenzionirano.
Od njihovih dobro poznatih kava za koje mi i dalje nije jasno kako ih uspiju popiti do kraja, do bilo čega što vam uopće može pasti napamet. Tijekom boravka ondje, odlučila sam kupiti kaput i s tim ciljem se uputila u jednu od njujorških robnih kuća. Nemalo sam se iznenadila kada me je gospodin s prizemlja uputio na lift i 3. kat na kojem se nalaze kaputi. Dakle, čovjek nije mogao biti doslovniji. Na izlazu iz lifta, imala sam što i vidjeti: na 3. katu nije bilo ničega drugog osim kaputa. Ispred mene prostirala se nepregledna plantaža vješalica s kaputima. Smeđim, sivim, crnim, zelenim, plavim, crvenim, da ne nabrajam dalje. Uputivši se kroz tu plantažu kaputa, već nakon nekoliko koraka sam shvatila da neću kupiti nijedan.Od toliko kaputa, ja više nisam vidjela nijedan. Svi su izgledali potpuno jednako, a čak i te boje po kojima su se razlikovali više nisu bile dovoljan razlikovni element.
Današnji život često mi izgleda upravo tako: kao nepregledna vješalica na kojoj vise jednaki kaputi.
Advent je uvijek dobro doba u godini koje to najbolje ilustrira.
Na pladnju nam je poslužen XXL osjećaj Božića. Dakle, nema čega nema. Ako ti srce ne može dovoljno ugrijati bogata blagdanska rasvjeta, sigurno će to poći za rukom kakvoj germknedli i nekom toplom koktelu. Kad smo već kod toga - topli koktel?!!
Osiguranje za dobro raspoloženje je na svakom koraku. Blagdansko ozračje bolje pokriva grad od najjačeg wi-fi signala.
Pojačivača za osjetila ne nedostaje. Sugeriraju da nemaš vremena ni mjesta za bilo što osim radosti i veselja. Ako i nisi radostan, koga briga, izvoli se prilagoditi, nikoga ne zanima tvoje trulo raspoloženje. Dano ti je sve kako bi ti bilo lijepo i veselo, pa sada nemaš izbora nego i sam biti takav.
Advent je za mene uvijek doba u godini koje najbolje ilustrira naš način života, a uvijek sukladno s tim me natjera i da se zapitam koliko nam taj isti ritam života uistinu odgovara?
Izgleda da nam ništa ne nedostaje. Čak i štoviše, ostvarenje svake naše želje je nadohvat ruke. Pa, radilo se tu o vintage ukrasima za jelku, ili o uputama kako ostvariti ono o čemu sanjamo.
Ipak, izgleda da nam to često baš i ne odgovara. Ti vintage ukrasi kao da nisu pravi, a kad već znamo da je moguće ostvariti baš svaki san, kao da grizemo manje, jer lijepo je živjeti čak i u obmani da je sve moguće. Imamo vremena. Sutra ćemo. Ionako se sve može. Danas ćemo još malo odmoriti.
Što će ti i taj XXL ako bi ti bio dovoljan i S
Živimo u svijetu nepresušnih mogućnosti XXL ponude. Stimuliraju nam osjećaje, odluke, želje, ponašanje i fokus. Naelektrizirani smo 24 sata na dan. Da, čak i kada spavamo. Samo tada onaj koji nas vodi na koncu tijekom dana, taj isti konac malo opusti kako bismo barem uspjeli odspavati kako treba. Neprekidna stimulacija na nas djeluje razarajuće. Razarajuće u onom smislu da nas slabi, smanjuje nam otpor i na nas djeluje poput kvalitetnih tableta za spavanje. Pretvara nas u amorfnu masu.
Naš mozak počinje nalikovati pretilom gospodinu koji zavaljen u fotelju gleda reklame, a da toga uopće nije svjestan. Teško mu je podignuti ruku i promijeniti program. Netko će mu već reći kada treba biti sretan, a kada tužan, jer više mu se ne da ni osjetiti kako se uistinu osjeća.
Znamo i za onu manje je više, ali što kada se dogodi da nam život počne ilustrirati ona previše je jebena nula?
Jer, što će ti i taj XXL ako bi ti bio dovoljan i S? Neće li ona razlika u veličini koju si iskonzumirao zapravo biti loša samo po tebe?
Život nam pomalo nalikuje na potencijalni san svake životinje. Nema straha da će nešto presušiti. Možemo se opustiti. Svega ima na svakom koraku. Svega što poželimo. Samo… upravo zbog toga se čini da nekako želimo sve manje. Trebamo sve manje. Mijenjali bismo sav taj XXL za jedan istinski osjećaj. Osjećaj koji će biti tako jak da ćemo ga pamtiti i za 25 godina.
Kao onog kada sam baš prije toliko godina uoči Badnjaka s mamom tražila crvene mašnice za bor. Nismo ih mogle pronaći nigdje, sve dok prije polaska kući nismo ušle u robnu kuću i sasvim slučajno ih ugledale na pultu kod prodavačice u prizemlju. Taj osjećaj pamtim dan danas. Znam u kakvom su paketiću bile zamotane, a neke od njih su i danas na mom boru.
Pamtim i taj čaroban Badnjak kada smo kitili bor. Htijući već tada da ta dva tjedna do Sveta tri kralja potraju vječno. Da ga možemo što dulje gledati. Da nas čarolija ne napusti.
Gdje je nestala čarolija
Danas bor umjesto dva tjedna stoji okićen dva mjeseca i čini mi se baš suprotno - da nas je čarolija napustila upravo zato što smo odlučili manipulirati samom njezinom esencijom. Odlučujemo sami koliko će trajati, kojeg će biti intenziteta i kako ćemo se mi zbog nje osjećati. Sve smo odlučili sami, pa je ona, a da to nismo ni primijetili, odlučila spakirati svoj kofer i otići. Ni to nismo primijetili.
Možete li zamisliti da se danas toliko razveselite crvenim mašnicama, toliko da taj osjećaj ponesete sa sobom u svoju budućnost? Danas, kada paketići takvih crvenih mašnica stoje razbacani po podu trgovine, jer ima na stotine atraktivnijih ukrasa za jelku. Atraktivnih taman onoliko da nam nikada ne uđu u srce. Da nikada ne postanu uspomenom.
Dostupnost nam zaustavlja kretanje, XXL nas tjera da prestajemo tražiti više. Sve ono što nam nedostaje brzopotezno nastojimo popuniti nečime što se nalazi na susjednoj polici. Nešto što nam ne bi bilo prvi izbor, ali kad već nema onoga što smo željeli, poslužit će i ovo. Taj drugi izbor uvelike definira sve razine našeg života.
Od one:
Nema moje omiljene čokolade, nema veze, uzet ću ovu drugu.
Do ove:
Nemam posao kakav bih želio imati. Nema veze, imam ovaj koji imam. Kakav-takav. Bar ga imam.
Jedino što možemo s vremena na vrijeme reći jest: Ne hvala, sit sam i pogledati u nekom drugom smjeru. Ignorirati policu s nadomjestcima života. Policu drugih izbora. Ne prejedati se junk foodom života, jer kad život od nas jednom zatraži da potrčimo, pitanje je hoćemo li se uopće uspjeti dignuti iz fotelje.
Proći pored germknedle na blagdanskoj kućici i ne uzeti je zato što je tu.
Nego zato što želiš.
Ako želiš.
Janu i njezine tekstove možete pratiti i na njezinom blogu 33 etc.blog, Facebook stranici @33 etc. i Instagram profilu @jana_33_etc