Imala je dvadeset i koju kad ga je upoznala u lokalnom kafiću. Taman je izašla iz svoje prve i jedine veze, one koja je trajala još od kraja osnovne, ali, na žalost njenog oca nije završila brakom jer se propio i prokurvao. Otac je rekao da je sad oštećena, ali da je i dalje voli i da se mora udati za prvog tko je hoće takvu, okaljanu. Nije čak ni birao riječi.
Muškarac iz velegrada
Ovaj se pojavio kao nov u malom mjestu, prodala mu je slance neki dan. Malo mjesto s jedva par tisuća stanovnika, a činilo se kao da ih je deset puta manje. Svi se poznaju, ako ne direktno, onda putem susjede, babe, rodice ili kao u njenom slučaju iz jedne od tri pekare u mjestu. On je bio nov, nije baš sve znao, navodno je imao neku familiju ovdje pa mu je kuća u nasljeđe. Zgodan je bio, reklo bi se dobrih osam od 10. Možda i devet. Navodno i uspješan, došao iz velegrada s novcem da uredi kuću, zasnuje obitelj i nastavi obiteljsko prezime i tradiciju. Sve je zvučalo onako kako je njoj tada odgovaralo i, mislila je, kako joj je trebalo. Njega nisu previše dirale glasine o tome tko je s kime prije bio, uostalom, došao je iz velegrada gdje su ljudi ipak nešto otvoreniji i ne očekuju nevinost prije braka. Sreli su se nekoliko dana nakon slanaca, u kafiću. Bio je sa svojim muškim društvom, a ona sa svojih par prijateljica koje su uspjele „pobjeći“ od obaveza uvalivši djecu svojim majkama/svekrvama. Kao, maknule su se od muževa, iako nisu, jer su u tom ili u kafiću pored muževi bili i nadzirali. Sačuvaj Bože da su oni ostali doma s vlastitom djecom, a žene na druženje i piće. Takvo nešto bilo je u potpunosti nezamislivo i nedopustivo. Druženje isključivo u zadanim terminima i isključivo sa ženskim prijateljicama koje oni sve ponaosob znaju, nema pridošlica bez njihovog znanja. Da ne bi slučajno neka nova i nepoznata nešto krenula pričati njihovoj ženi i da ne bi dobila ideje, je l‘.
Svako društvo ima jednu takvu
Njoj je bilo drago što nije u takvom odnosu, što nema muža da je drži na tako kratkom lancu no ipak je htjela ispoštovati svog oca, udati se i roditi i dijeliti iste teme sa svojim prijateljicama. Bila je jedina u društvu bez muža/djece. Svako društvo ima jednu takvu, kao što i svako društvo ima jednog koji se zove „Lepi“. Nakon nekoliko takvih večeri, došlo je do kontakta, upoznali su se posredstvom poznatih i započeli. Val osvježenja i ushita držao ju je tjednima, uživala je kako možda nikad nije. Pričao joj je o svemu što nikad nije vidjela, o dalekim putovanjima, drugim kulturama, fakultetu, izlascima… Dozvolila si je sanjati sve to znajući da je s nekim tko bi joj, prema svemu sudeći, to isto ili čak i bolje mogao pružiti. Par mjeseci su se zabavljali, bili su samo ona i on, vozili se po okolnim mjestima, noći i jutra gubili jedan u drugome. Povremeno bi on otišao do velegrada radi posla, ali ubrzo bi se vratio, uvijek s nekim poklonom što je nju beskrajno radovalo. Osjećala se bitnom, viđenom, poželjnom, sve samo ne okaljanom kako ju je otac okarakterizirao.
Bajka
Zatrudnjela je relativno brzo, bila izvan sebe od sreće, sve je krenulo još brže i bolje, kako se i nadala. Njeni roditelji su uskočili njemu da organiziraju pir o kojem će se mjesecima u mjestu pričati, na njoj je bilo samo da biva trudnom i lijepom, oni će sve umjesto nje. Nije se bunila, trudnoća joj nije preteško padala, ali ipak se nije htjela preopterećivati. U pekari u kojoj je radila je mislila tražiti porodiljni no nije ga stigla ni zatražiti već je dobila otkaz. Iako tužna i razočarana, stanje je ubrzo popravio njen budući muž rekavši joj da ne brine, da on ima za oboje i za dijete, da je na njoj samo da bude dobro. Odahnula je, prepustila se u potpunosti, udala u maniri najljepšeg mogućeg vjenčanja u mjestu i bila spremna za ispisati svoju bajku.
Stvarnost
Vrlo brzo nakon svadbe krenulo je nagore. Još je imala trbuh do zuba kad joj je stisnutom šakom u visini glave priprijetio da nema što trudna ići na kavu igdje, da izvoli doma čekati porod. Ponekad je mogla ugostiti vlastitu mater ili jednu dvije prijateljice i malo popričati, ali to je bilo to, niti sat vremena kasnije on bi se vratio kući tobože da nešto radi ili pojede. Hormoni su divljali od najdubljeg minusa do najvišeg plusa i kad bi tražila neku nježnost ili nedajbože seks, pogledao bi je laganim gađenjem i objasnio da se u trudnoći to ne radi. Ako bi, a bilo je sve rjeđe, i otišao do posla u velegrad onda bi organizirao da ju njegovi svako malo provjeravaju, obilaze, tobože donose hranu, a on bi svakih sat vremena zvao. Bilo joj je sve mučnije, ali ne zbog trudnoće, već zbog zatvora u kojem je bila.
Nikome se nije žalila, bilo ju je previše sram jer imala je najljepši pir, udala se onakva neokaljana za možda i najzgodnijeg muškarca u mjestu, čekala je sina (naravno da je bio sin, a ne dijete kako kažu za curice) i bila namirena financijski (iako taj novac nikad nije fizički vidjela jer nije ni džeparac dobivala, ako bi nešto htjela ili trebala, organiziralo se da on ili netko drugi ide s njom kupiti). Nitko nije sumnjao u njenu sreću niti imao uopće ideju što joj se događa jer je uvijek bila uređena, kuća blistala, a on uvijek pristojan i ugodan. Na van je sve izgledalo poprilično idilično dok je sin trebao svaki tren stići. I stigao je. Porod je prošao manje-više uredno, no ona je imala neke komplikacije s dojenjem (ni prva ni zadnja) na što joj je on rekao da je loša majka.
Samoća i majčinstvo
Hormoni nisu prestajali čitavo to vrijeme, samo su sad bili drugačiji i podijeljeni između njene glave i njenog sina. Borila bi se za tog malog pa premda krepala, a istovremeno je umirala iznutra i htjela pobjeći iz zatvora u kojem je. Uspjela je, u nekom periodu kad joj je vlastita majka došla pomoći oko dojenja i prematanja, reći da ne valja. Da joj je brak pričin i nimalo nalik onome kako joj se čini. Požalila se da je mjesecima nije taknuo, da joj je poljubac dao kad se mali rodio, da čestita, da ima za fotku za fejs. Majka joj je slegnula ramenima u maniri „nisam iznenađena, ali to ti je tako, što si očekivala“ i pokušala dati kakav topao savjet, no svaki savjet odnosio se na dobrobit sina, a ne nje, njene kćeri. Kao da je prestala postojati i jedino što je postalo bitno bilo je da je sinu dobro, ne i njoj, njegovoj majci. Bila je premorena, mali nije dobro spavao, mučilo ga je sve ono što ponekad muči male bebe, ali od umora se te jedne noći nije uspjela ustati. Mužu nije na pamet palo da se digne i donese malog da ga prikvači njoj na sisu, već joj je stisnuo šamar da neka se digne, da sin plače. Od tog šoka i svih sličnih koji su se ponavljali imala je sve manje mlijeka sve dok ga na kraju nije do kraja izgubila i zaradila titulu, iz njegovih usta, nemajke.
Žrtva nasilja
Borila se sama sa sobom, s vlastitim i roditeljskim očekivanjima, nije imala ni kune ni eura ni kome se obratiti. Mobitel je odavno bio bez šifre jer „što skrivaš od mene?“. U mjestu su svi sve znali, svi su sa svakim bili u dosluhu i znala je da ako ode na policiju da od toga ništa i da će već to popodne biti prebijena, nekad nije ni olakotna okolnost bila što u naručju drži ono najsvetije, njegovog sina. Njena majka ocu nije spomenula što se događa jer nije na njoj da se miješa i ona je to prošla i evo je, dobro se sve završilo, „istrpjet će“. Sve i da je rekla, znala je da joj otac neće pomoći jer ne jednom je znao reći, kad se svađala s bivšim momkom: „Sama si birala, sad se sama vadi. “Udajom kao da je prestala biti ičija kćer, i majčina i tatina. Sin je jedini bio bitan, pa premda ona jedva stajala na nogama od stresa, tuge i depresije. Potpuno odsječena od svijeta, sa svježim modricama na licu, bolnih ruku i ramena od nošenja sinčine, s manjom kilažom od prije trudnoće, pospremila je svoje dečke na spavanje i otišla u kupaonicu. Sama je birala, sama se izvadila. Nema je više, razlila se po kadi, sama da samija nije mogla biti.
Do idućeg puta, triput razmislite prije nego okrivite žrtvu nasilja.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.