Jako rijetko, ako i uopće idem na groblje na Sisvete. Baš tad kad idu svi, meni se nikako ne ide u gužvu, buku i histeriju oko nečega što bi trebalo biti lijepo, nježno, tiho i dostojanstveno. Obično onda odem par dana ranije ili idući dan predvečer, kad je sve osvijetljeno i prekrasno. Kad mogu biti u miru sa sobom i svojim ljudima koje tada obilazim.
Posljednje četiri godine Sisvete su posebno teške jer mog tate više nema, a ni bake. Otišli su maltene jedan za drugim i od tada imam dva razloga zbog kojih me groblje vidi ne samo kako bih se prošetala u miru jedući kestene i razmišljajući već kako bih obišla jednog tatu i jednu baku. Tu su njihovi rođendani, smrtni dani, razne obljetnice meni važne, blagdani pa i Sisvete i uvijek je, bez obzira na minulo vrijeme, knedla u grlu.
Tuga za njima s godinama ne jenjava, samo poprima neki drugačiji oblik i drugačije te zvekne preko srca kad se najmanje nadaš.
Zaboravljene uspomene
Nitko te nikad ne pripremi na odlazak najbližih, a pogotovo ne roditelja. Kakav god da je vaš odnos bio, a mnogi znaju da je naš bio sve samo ne dobar, kad ti umre roditelj umre i dio tebe. Nije važno jesi li to doživio kao klinac ili u odraslijoj dobi, nije važno ni je li bilo iznenada ili nešto što se ajmoreć očekivalo, bolna je činjenica da smrt roditelja (meni i bake) boli drugačije, intenzivnije i razara više nego smrti nekih drugih bliskih osoba. Racionalno si pokušavaš objasniti kako je to logičan i nadasve prirodan slijed, da obrnuto tek ne valja i da roditelj nikad ne bi smio pokopati vlastito dijete, no racio je jedno, a srce nešto sasvim drugo.
Smrću mog tate, unatoč prirodi našeg odnosa, isplivale su na površinu davno zaboravljene uspomene, neke i jako lijepe i te možda bole više nego onih ružnih. Na ružne kao da odjednom gledaš s olakšanjem, dio su vaše fabule i bez njih je taj odnos nezamisliv. Kao da bez tih ružnih, ne bi bilo tih rijetkih, ali jako lijepih momenata. Te uspomene, kad ti umre roditelj, ne biraju i ne pitaju kad će na površinu nego se pojavljuju u vožnji tramvajem. U jesenskim danima gdje se osjeti miris oljuštenih mandarina u zraku, u prvom biciklu susjedovog djeteta, u prvom danu škole tuđe djece. Nekad pomisliš da ga vidiš, da svaka ćelava glava ili malo jači trbuh i teži hod bude baš on i da je sve to samo neki kratki spoj bio, u trajanju od četiri godine, a on je ipak tu.
Ponekad šećeš gradom, spoje se razni mirisi u zraku i imaš osjećaj da osjetiš miris kože vlastitog oca, suze stišću tvoje trepavice, ti im ne daš da ih prijeđu jer kako objasniti da te nešto podsjetilo na tatu kojeg nema.
Hoće li tuga biti manja
Umro je, nema ga, a s njim su umrle sve mogućnosti za normalniji odnos, za zakapanje ratne sjekire, za zbijanje šala pa makar glupih i prvoloptaških. Nema više mogućnosti ni da te stisne putem, negdje na ulici kad se sasvim slučajno sretnete ili da ti ponovno, iako je to napravio samo jednom što pamtim, pošalje poruku da te voli. Bio je to možda najljepši rođendanski poklon koji sam ikad dobila.
Nitko te nikad ne može pripremiti na tu bol i to nedostajanje za događajima i situacijama koje se nikad nisu i sad definitivno nikad neće dogoditi. Svaki tvoj uspjeh i korak naprijed kao da je zamrljan tim nedostajanjem i nemogućnošću dijeljenja toga s njim pa makar ne dobila željenu reakciju. Isplivale su i plesne cipele koje je kupovao, role i klizaljke kojih je također nabavljao kako bih bila barem zeru sretnija nego što sam bila.
Dobila sam nedavno poziv na klizanje, taman par dana nakon Sisveta, i ne znam hoću li otići jer čemu klizanje ako uz rub klizališta nije nalakćen on i ne gleda te dok radiš milijun i jedan krug po ledu?
Prošlo je četiri pune godine, čini se ponekad kao da je prošlo četrdeset, a nekad kao da smo se prošli tjedan zadnje vidjeli i brisali si suze znajući da se opraštamo. I evo, pišući ove retke, ne znam hoće li ta tuga za njim (a i za bakom) ikada biti manja i može li nestati. Nezamislivo mi je da samo tako nestane i donekle ne želim da ode jer me strah da tako odlazi i on iz mog života.
Znam da držeći se za tugu ne činim sebi ništa dobro i nije da sam tužna svaki dan i sat, no ne mogu zaboraviti da ja više nemam tatu. Odavno nisam dijete, no dala bih gotovo sve na svijetu da barem na par trenutaka mogu biti ona curica u tatinom krilu.
Do idućeg puta, grlite ih dok su tu, kakvi god da jesu, bit će vam lakše kad odu.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.