Mihaela Jozić, FOTO: VANESA PANDZIC CROPIX
hrabra zagrepčanka

Mihaelina borba s rakom: Dijagnozu sam saznala u sedmom mjesecu trudnoće i dan prije vjenčanja

Potpora obitelji, povjerenje u liječnike, promjena prehrane i pozitivno razmišljanje najviše su pomogli Mihaeli Jozić u najizazovnijem razdoblju života

Prihvatila sam dijagnozu raka dojke kao samo jedan događaj u životu koji me ne određuje. Izašla sam iz njega jača, mudrija i zdrava. Vjerujem da sam liječenju kojem sam se predala s punim povjerenjem u liječnike značajno pomogla i time što sam se okrenula pozitivnom razmišljanju i promjeni prehrane. Šokantno je bilo saznati dijagnozu u sedmom mjesecu trudnoće i dan prije vjenčanja. Primila sam dvije kemoterapije u trudnoći, rodila zdravog dječaka i potom nastavila s terapijama - kaže Mihaela Jozić, 42-godišnja Zagrepčanka. Liječenje je završila prije pet mjeseci i službeno je "cancer free", a najveća joj je radost, dok pričamo o dijagnozi i liječenju te kako je bolest utjecala na nju, jedanaestomjesečni Lukas koji s veseljem promatra svijet oko sebe i bori se s prvim koracima i nicanjem zubića. Bolovanje se poklopilo s porodiljnim i Mihaela se vratila na posao u aviokompaniji, ali više ne leti. Dugogodišnja stjuardesa nakon 16 godina stalnih putovanja i života na Bliskom istoku vratila se u Hrvatsku, ali nije sve teklo kako je očekivala.

image
VANESA PANDZIC CROPIX

KVRŽICA U DOJCI

- Bojala sam se najviše za dijete, bila sam trudna, pitala sam se hoće li se roditi zdravo, hoće li sve biti u redu, jesam li mogla nešto drugačije napraviti, kako je uopće do toga došlo, zašto baš u trudnoći? Ali vjerovala sam svojoj onkologici dr. Marini Popović da mi želi najbolje i kao ženi i kao pacijentici - kaže Mihaela, ističući da se točno sjeća trenutka kada je osjetila kvržicu na dojci.

- Napipala sam kvržicu tri-četiri tjedna prije svog rođendana u kolovozu prošle godine, Lukas se trebao roditi krajem studenog. Na pregledu sam ginekologicu pitala bi li pogledala kvržicu koju sam napipala. Ni ona ni ja nismo se pretjerano brinule oko toga, ali me poslala na ultrazvuk i punkciju. Šokantna dijagnoza raka dojke stigla je dan prije nego što smo zakazali vjenčanje. Naravno, otkazali smo slavlje, vjenčali smo se i vratili u stan, sjeli s najužom obitelji. Kad se osvrnem na proteklih godinu dana, suprug i ja prošli smo ono što bi inače stalo u jedan život. Bilo je jako intenzivno. Rak je bio agresivan i brzo je rastao. Nije bilo vremena čekati da se dijete rodi, trebalo je odmah započeti s terapijom. Prvo su bile četiri jake, takozvane "crvene", pa 12 "bijelih" kemoterapija. Primila sam dvije kemoterapije u trudnoći, čekali smo da između njih prođu tri tjedna umjesto uobičajena dva kako bi se tijelo moglo očistiti, eventualno i da se ne našteti djetetu. Nakon poroda nastavila sam s kemoterapijama, operacijom dojke i zračenjem. Za to vrijeme suprug se brinuo o djetetu i maksimalno mi pružao pomoć i potporu - kaže Mihaela. To je bio vrtlog emocija, rođenje djeteta i onkološko liječenje u isto vrijeme.

PROMJENA PREHRANE

- Trenutak kad sam dobila dijagnozu pratili su šok i užas, trebalo je pet, šest dana plakanja, a potom smo si suprug i ja rekli: ‘Ok, idemo sada vidjeti što mi možemo. Doktorima ćemo prepustiti medicinski dio, a mi ćemo se pozabaviti onim što mi možemo učiniti‘. Počela sam čitati priče ljudi koji su preboljeli karcinom, kako su si oni pomogli. Čitala sam sve na što sam naišla, priče oboljelih u Hrvatskoj i u stranim medijima. Pročitala sam jako puno o prehrani. Odmah sam krenula s cijeđenjem sokova i zdravim namirnicama. Jako puno namirnica sam izbacila, sve ono što bi moglo biti okidač i što po literaturi utječe na razmnožavanje stanica raka. Kroz kemoterapiju sam prošla bez nuspojava. Vjerujem da je tome pridonijela i zdrava prehrana. Prije svake kemoterapije nalazi krvi bili su jako dobri i nijedna od 16 kemoterapija nije odgođena. Izbacila sam šećere, mlijeko i mliječne proizvode, pijem nezaslađeno sojino, bademovo ili zobeno mlijeko. Dan počinjem s limunadom i celerovim sokom, cijedim do danas više od litre i pol svježeg soka od cikle, mrkve i jabuke na dan. Ne jedem meso, ali jedem ribu, isključivo divlji losos i manje ribice, jedem dosta tofua, jako puno voća i povrća, koje sam oduvijek voljela. Nekako sam uvijek težila biljnoj prehrani pa mi ta promjena nije teško pala. S novim načinom prehrane zaista sam osjetila mnoga poboljšanja u svom tijelu, pogotovo u vrijeme kemoterapije. Jako puno pažnje posvećujem hrani i onome što unosim u svoj organizam, jer zaista vjerujem da smo ono što jedemo. Dijete mi je dalo ogromnu snagu. I velika podrška članova obitelji. Nisam si dopustila da mi situacija bude crna, koliko god mi je kroz bolest bilo teže proći psihički nego fizički. Odlazak na kemoterapije, ta atmosfera, Sjediš i gledaš u brojčanik koliko još, piše četrdeset minuta, a meni kao da je prošlo pet sati... Utjecalo je to na mene, zato sam i odlučila napraviti od toga rituale, da me ne podsjeća na bolest - kaže Mihaela.

MALI RITUALI

- Na primjer, kad bih išla na kemoterapiju, ponijela bih neke zdrave grickalice, uzela svoju kavu, pripremila bih neki intervju koji ću taj dan odslušati tijekom kemoterapije, dogovorila bih se s prijateljicom za kavu nakon terapije, koliko god bih bila blijeda i izmučena. Isto tako, kao sve žene koje odlaze na različite tretmane uljepšavanja, tako bih i ja rekla da idem na tretman kad sam išla na terapiju. Uz pomoć supruga, sestre i mame bilo je lakše. Išla sam psihologu, kasnije i na Gestalt terapiju. Suprug mi je savjetovao da počnem pisati dnevnik. I tako sam počela sve svoje emocije stavljati na papir i osjećala bih se puno bolje. Suprug mi je bio ogromna podrška, pogotovo organizacijski, on je odmah uskočio i rekao: ‘Ok, idemo napraviti plan, svaku subotu ja idem na plac, cijedio mi je sokove, brinuo se o tek rođenom Lukasu. Noći je probdio s njim jer mi je trebao san. Imali smo i dvije medicinske sestre koje su se izmjenjivale budući da muž radi u Austriji tri dana, a dva dana radi od kuće. Kad njega nije bilo, uz mene je bila medicinska sestra - kaže Mihaela.

image
FOTO: Suzana Arslani

SAMO DIJAGNOZA

Usred liječenja stigao je poziv i iz udruge Nisi sama. Predsjednica udruge Ivana Kalogjera nazvala je i pitala bih li se slikala za prvu izložbu udruge "Ja sam snaga". Deset hrabrih žena podijelilo je svoja iskustva pokazujući koliko je važno ostati snažan i boriti se protiv bolesti. Ispred objektiva fotografa Vjekoslava Skledara stala je i Mihaela.

- Nisam ni slutila da će biti tako velik odaziv. Na otvorenje izložbe u Galeriji Kranjčar u travnju ove godine došlo je jako mnogo ljudi. Kad me Ivana nazvala, bila sam u procesu liječenja, odmah sam pristala. Ali kad je Vjekoslav Skledar došao fotografirati, rasplakala sam se. Toliko su me obuzele emocije, sve što se skupilo proteklih nekoliko mjeseci. To je bilo kao ‘outanje‘. Inače nisam osoba koja voli pričati o svom životu, ali ovo je nažalost jedan dio koji pogađa sve više žena i mislim da ih je jako važno osnaživati i ljudima reći ‘ok, to je samo dijagnoza i dijagnoza te ne smije odrediti‘ - kaže Mihaela.

- Koliko te bolest promijeni, osnaži, posloži, uzemlji... ovisi o svakoj osobi. Ja sam prihvatila bolest kao događaj koji se zbio i sada je prošao. Još uvijek jako često pomislim na bolest, svaki dan... ali prije sam na nju mislila puno češće, gotovo stalno. Bila je to godina koja je prošla kao da se vozite dvjesto na sat i onda odjednom zakočite pa se pitate - gdje sam ja, što sam to prošla? Zapravo, kad sam stala, počela sam osvješćivati kroz što sam prošla - porod, kemoterapije, zračenja, operaciju, uopće cijelu tu situaciju, okolinu, doktore, sve te priče, gubitak kose... Grudi su mi ostale. Imala sam poštednu operaciju. Prvo je bilo govora o odstranjivanju dojke, tri limfna čvora su izvadili, ali karcinom je bio lokaliziran, jedino što se razvijao dosta brzo i bio je jako agresivan. Imam dva reza na dojci - kaže Mihaela. - Moja horoskopska Djevica je organizirana, sistematizirana. Kada sam saznala plan liječenja, dalo mi je to neke potrebne korake da se organiziram. Podršku sam imala u obitelji i na poslu. Ponudili su mi da će financirati liječenje gdje god bude potrebno. Ali sve što mi je bilo potrebno imala sam ovdje. I zaista mislim da sam si jako puno pomogla svojom prehranom i životnim navikama. Možda je i ta vjera ono što me pokretalo. Prehrana je po meni najvažnija karika na kojoj bismo svi trebali više raditi. Uz to, ključni su i zdravi životni stilovi i potrebno je osvijestiti da su zdrave navike - i psihičke i fizičke - ključ svega. Onda će uz preventivne preglede i redovi u bolnicama biti manji - rekla je.

KRENUTI U BORBU

- Život se polako vraća u normalu. Odlučila sam da ću sebe staviti na prvo mjesto, da moram ozdraviti, zbog sebe, zbog djeteta, muža, obitelji. Treba uživati u životu, koliko god to bila floskula. Vrijeme zaista ne možeš vratiti. Tijekom liječenja govorila sam si da čak i to vrijeme nikad neću vratiti, pa idem onda učiniti sve da mi bude dobro. To mi je sada postao način života. Svatko nosi neki svoj teret i život se sastoji od svih tih trenutaka kojima mi dajemo predznak, hoće li biti loši ili će biti dobri. Neki su ugodniji, neki manje ugodni, ali mi im određujemo smjer - kaže Mihaela. Oboljelima ili onima koji se suočavaju s dijagnozom maligne bolesti poručuje:

- Najbolje sami poznajemo svoje tijelo i svoj um, treba se okrenuti pozitivnim pričama, skupiti svu moguću snagu i krenuti u borbu. I stvoriti takve rituale da to ne bude podsjećanje na bolest nego da preraste u životni cilj. To će pomoći da jednog dana, kad se osvrnete, kažete: ‘Hej, to je bila samo odskočna daska‘.

Linker
29. veljača 2024 15:09