„Smrdiš od lijenosti!“ rečenica je koju sam u djetinjstvu čula previše puta. Nije bila upućena samo meni, ali svaki put je zarezala po uhu, srcu i mozgu i te ožiljke nosim dandanas i pokušavam ih izgladiti.
Iako znam, godinama kasnije, da je to možda bilo upućeno i u najboljoj namjeri, znam da nije ostavilo posljedicu koju je trebalo, tj. znam da smo lijenost, kako bismo je izbjegli, počeli shvaćati kao nešto jako krivo i pogubno, natrpavajući se godinama s previše obaveza, previše paralelnih poslova, previše ljudi, ideja i planova.
Dugo mi je trebalo da shvatim otkud korijen odnosno kad je počelo to moje natrpavanje obavezama. Tek negdje u karanteni prisjetila sam se osjećaja dosade i zapravo sam jedva, i to posve nesvjesno, jedva dočekala onaj mir i prazninu da ne moram ništa jer mi ni ne daju da nešto radim.
Mozak se ne odmara
Ljetos sam pak, na najteži način, shvatila da se ja ne znam odmarati. Doslovno ne znam biti u miru čak i onda kad mislim da jesam u miru i da ne radim ništa. Na to bih mogla sad nalijepiti razne dijagnoze i etikete, od kojih su neke možda i točne, ali činjenica jest i bila je tad da se moj mozak gotovo nikad ne odmara i samo juri u izgaranje, a ja mu ne dajem priliku da se dobije. Tijelu još nekako i dam, spavam, ležim, trudim se usporiti, ali mozak je puno teže tako obuzdati. Počela sam se tresti, sudarati s namještajem, svaki dodir bio je nepotreban, sve i jedan link ili informacija bili su suvišni i teški za shvatiti, pročitati ili uopće doživjeti. Knjige su postale neprijatelj, televizija je postala višak informacija koje moj mozak ljetos nije mogao probaviti, čak i već odgledane serije ili filmovi bili su izazov koji bih nerijetko zaustavila na samom početku jer je, najjednostavnije rečeno, sve postalo previše.
Kao da sam na nekoliko tjedana prestala postojati i samo sam se trudila preživjeti bez nekih većih posljedica. Imala sam neobjašnjive masnice po tijelu (od sudaranja s namještajem vjerojatno), spavala sam relativno loše i najčešće previše, dani su prolazili najčešće potpuno osamljeni u stanu, tek ponekad u nekom društvu ili sama u prirodi. Vrhunac izlazaka bio je do dućana udaljenog 98 metara od stana, a sve više od toga predstavljalo je napor kojeg sam ubrzo postala svjesna i probala se namjerno tjerati na male korake dan po dan sve kako bih izašla iz stanja u kojem sam se ljetos nalazila. Čekala sam neke ljude, neke poslovne prilike koje se nisu dogodile, a možda bolje da nisu, a pritom nisam stala. Radila sam, pisala, vodila društvene mreže i nisam se mogla nikako isključiti jer u tom slučaju ne bih imala novac da preživim. Nemam plaćenog godišnjeg već godinama. Nema godišnjeg. Nema odmora.
Voda do grla
Je li to bio burnout, ili jako blizu njemu ili nešto treće, ne znam, ali znam da se ne odmaram. Da se jako trudim odmoriti i rijetko kad uspijem. Pričam neki dan s jednom osobom i kažem joj kako mi se čini da manje-više svi plešemo po rubu burnouta i da to nikako nije dobro. Gotovo svi smo se preopteretili i kad nam voda dođe do grla kao meni ljetos shvatimo da smo u ku*cu i da nema smisla tako dalje. Onda kad i krenemo odmarati ili uzmemo bolovanje imamo potrebu drugima, ali i sebi samima, opravdavati se za nešto za što ne bismo nikad trebali jer za odmor ne treba opravdanje. Odmor bi, kao i rad, trebao biti sastavni dio života tim više kad radimo puno ili previše. Ne znam kad je u našoj kulturi odmor postao nešto loše i nerijetko bi ga zamijenili za lijenost što je potpuno krivo i nema veze sa zdravim razumom. Da, radi da bi imao, da bi preživio, ali ne nauštrb odmora i života.
Roditelji su nas nerijetko, a vidim da to i dalje rade čak i u goroj mjeri, natrpavali obavezama od malih nogu ne dajući nam priliku da kvalitetno odmorimo da bismo, kao i ja, godinama kasnije shvatili da se ne znamo odmarati bez grižnje savjesti. Da odmor nije nešto što trebamo zaslužiti ili odgađati, planirati. Godišnji odmor možda, ali nerijetko se dogodi da mnogi nemaju priliku za kvalitetan godišnji ne samo zbog financija već i zbog prirode posla. Odjednom su velike pobjede u životu postale da smo na godišnje otišli bez laptopa ili bili nekoliko dana offline. Našim roditeljima je jasno da oni nisu tako ljetovali/zimovali i često nam ukazuju na to da ne odmaramo kvalitetno, a opet, oni su ti koji su nas, kad bismo kao klinci rekli da nam se ne da taj dan u muzičku tjerali da ne odustajemo i da gonimo još i tu obavezu.
Ne znam odmarati, pokušavam to naučiti, ali i dalje, svaki put kad uzmem pauzu za sebe imam poriv da u toj pauzi napravim još nešto, pošaljem još neki mail, izguglam još neku informaciju, sastavim još neki tekst ili objavu. Žudim za danom kad ću odmarati tako da „smrdim od lijenosti“, onako kako su to moji ili vaši roditelji vidjeli, a da lova ide ili stoji, da ne brinem za narednih nekoliko mjeseci života. Do tad, vjerojatno ću odmarati na rate, pomalo, bildat ću to odmaranje dan po dan, po nekoliko minuta dnevno i kad dođem do zacrtanog cilja nema toga što će mi to pokvariti.
Do idućeg puta, odmarajte bez grižnje savjesti, zdravo je.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.