IGOR
iz prve ruke

Da sam znala što ću sve dobiti psihoterapijom, ne bih je toliko dugo odgađala

Voljela bih da sam znala davnih dana, možda čak već u srednjoj školi, da ne da nemam kontrolu nad svojim stanjem

Voljela bih da sam znala da na psihoterapiju dolaziš potpuno nepripremljen na ono što će se tamo u narednom periodu dogoditi jer onda to ne bih toliko dugo to odgađala. Uvijek misliš da se na nešto, bilo što, trebaš pripremati kao za omanji ispit, a na kraju ispadne da sva ta tvoja priprema zapravo nije imala nikakvog smisla i nije učinila ništa osim što te malo okuražila i oduzela vrijeme.

Mišljenja sam da za neke vrste psihoterapije (ima jako puno psihoterapijskih pravaca) nekad nije trenutak, ali taj dio nije ovaj na koji se od početka referiram. Uvijek je vrijeme za psihoterapiju ako za njom imamo potrebu. Ako nas život konstantno žvače i satire. Ako iz veze u vezu unosimo isti teret i radimo iste greške. Ako imamo osjećaj da se ne mičemo s mjesta ili da padamo sve dublje u ponor. Ako svjetlo u potpunosti ispuni mrak ili ga je toliko rijetko i malo da na njega reagiramo negativno i neugodno iznenađeni, kao da ne vjerujemo vlastitim čulima da svjetla itekako može biti. Sve to i brojni drugi razlozi i momenti su idealan znak da je vrijeme terapije odavno tu.

Što očekivati

Ali, naša glava i dalje pruža otpor pogotovo ako, kao ja, mislimo da možemo sve sami ili da imamo sve pod kontrolom. Voljela bih da sam znala davnih dana, možda čak već u srednjoj školi, da ne da nemam kontrolu nad svojim stanjem već da u životu postoji zbilja jako malo stvari koje možemo kontrolirati.

Mi koji mislimo da možemo sve sami, jer nas je život tako naučio, nama je tim teže prihvatiti ili potražiti pomoć nekog drugog. Situacija je tim teža i sama terapija dođe još kasnije (ako uopće do nje i dođe) kad ne živimo u sredinama gdje je terapija normalna stvar kao odlazak pedikeru, dostupna manje-više u svakoj ulici ili barem kvartu.

Kad me pitaju što očekivati na terapiji ili kako se na nju pripremiti doslovno mogu odgovoriti samo sa: „Kreni. Ne čekaj. Ne treba ti ništa osim tebe.“.

Imam ponešto iskustva i znam zašto to tako jasno i u glavu odgovorim jer zbilja nema pripreme za psihoterapiju niti za ono što će ona izvući na površinu. Ovisno o tome u kojem smo mjestu u životu, kako smo sad tako će cijela priča krenuti, ali neće na tome stati. I dok se mnogima, pa i meni samoj, diže kosa na glavi na pomisao da će ta neka osoba (ako nam klikne) iz nas izvlačiti ono što nikad nitko nije i kopati po najdubljim ranama iz djetinjstva moramo prihvatiti da je to nužan dio kako bismo konačno zacijelili i nastavili sa životom. Nitko ne želi ni ne uživa u prisjećanjima na neke ljude i situacije kad smo bili jako mali, ali tamo su nastala prva i najveća sranja koja nesvjesno vučemo svuda za sobom. Sve to što se dogodilo tada oblikuje nas u ove ljude koji smo sad i utječe na naše privatne odnose gotovo jednako kao i na poslovne.

Rečenica „mama je nije dovoljno grlila“ zvuči naizgled jednostavno, ali uopće nije i tek kad dođeš dovoljno duboko u ta mjesta shvatiš sav obim te i sličnih izjava. Tek onda osjetiš bol koju nisi percipirao u trenutku kad se taj izostanak zagrljaja ili neke druge pažnje događao. S vremenom i redovitim odlascima na terapiju (ali i neprekinutim radom mimo nje, npr. od nježnosti i davanju sebi vremena do čitanja literature i razgovorima s drugima) naučiš o svojoj prošlosti za koju si mislio da je poznaješ. E to bih mogla reći da ćete dobiti odlascima na psihoterapiju, dobit ćete upoznavanje sebe od najranijih početaka. Uče nas čak i u školi da se prvih nekoliko godina ne sjećamo, no to nije istina, naše tijelo itekako pamti od prve sekunde i to drži u obliku bolova, smetnji, čvorova, hladnih udova i puno toga što nam je naizgled „oduvijek tako“. Kad to spoznaš, zbog terapije i procesa, shvatiš, između ostalog, da nemaš i da nikad nisi imao kontrolu. Naučiš i konačno prihvatiš da je ni ne trebaš imati. Ne mislim da je ima netko drugi (neki Bog, Svemir, što god), nego da zbilja sve ne treba biti pod kontrolom jer ne samo da mi nismo izdresirani roboti nego ni život nije video igrica pravocrtnih linija.

Kad jednom pustiš tu imaginarnu kontrolu sve nekako sjedne i život postane za tonu lakši nego onomad kad si mislio da držiš sve konce u svojim rukama. Znam, prošla sam i prolazim to. Bolovi koje si imao/la, za koje ni doktori nisu mogli dokučiti odakle su i zbog čega su nestanu kao rukom odneseni. S vremenom zaboraviš da te godinama bolio trbuh na mjestu dijafragme, malo ispod rebara. Toliko zaboraviš na njih da jedino kad ih se prisjetiš budu ta mjesta sudara na terapiji kad ih se podsjetiš i kad odjednom sve postane jasno, i njihov uzrok, kad su krenuli i kad su nestali. I zašto.

Ne može te ništa pripremiti na terapiju jer nije linearna, ali te možda mogu ohrabriti da na nju ipak odeš, čak i ako misliš da je glupo, da možeš sve sam/a, da imaš sve pod kontrolom. Ne mogu te pripremiti na terapiju, ali mogu ti reći da, nakon nekog vremena, kad pogledaš cijeli terapijski put osjećaš prema sebi ponos kakav nikad u životu nisi osjetio/la, kao da si završio (još jedan) fakultet. I kao što su nam u školi i na fakultetu govorili, do kraja izguraju oni uporni i redoviti.

Do idućeg puta, ne čekaj i kreni.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
16. veljača 2024 10:23