Ambicija je lijepa osobina, proširena potencija za one koji to žele. Roditelji su ovdje da uoče talente svoje djece. Djeca imaju samo želju da ono što ih privlači iskušaju i time provjere svoje istinsko zanimanje. Je li to bilo istinsko zanimanje povezano s ljubavlju ili tek prolazna faza koja će ih uvjeriti koliko će mentalno i tjelesno izdržati? Vrijeme odlučuje. Iako su to skupi pokušaji za roditelje, oni neće odoljeti, ako imaju imalo mogućnosti, da podupiru talente svoje djece. No, koliko se mogu u tome poskliznuti, ako budnim okom ne prate, ako se zanesu, ako ih već unaprijed vide na listi najboljih. Podrške i ulaganja nisu uvijek dovoljna da netko uspije, da se probije na ljestvici rigoroznih pravila koja djetetu vremenom postanu tlaka, a prestaju biti uživanje.
Treba znati stati
Koliko netko može izdržati, ne određuju ambicije, ma koliko velike bile, nego emocije. Nitko ne kaže da ne vrijedi pokušati, ali treba znati i stati kad dijete počinje gubiti volju, kad zbog toga počinje patiti. A poneki roditelji kao u bunilu stvaraju djetetu umjetnu sreću, sigurni da nisu pogriješili, da će dijete očvrsnuti kroz trening, dobre trenere, ne razlikujući pritom što je rekreativno, a što profesionalno. Uvijek treba imati na umu i širom otvoriti oči i uši da bi uočili razliku između želja i mogućnosti. Kada uočimo da su mogućnosti granične, forsirati dalje, nosi u sebi veliku opasnost, jer nikad ne znamo hoće li forsiranje uništiti nas ili onoga kojeg najviše volimo, a to je naše dijete?
Jesu li ljudi na vrhu zaista sretni?
Talenti mogu biti izraženi na razne načine i ne treba uvijek težiti biti među najboljima. I osrednje nađe put u kojem će netko uspjeh postići i zadovoljan biti. Jesu li ljudi na vrhu zaista sretni, ili je to trenutačna predstava za javnost, pa kada se privatna vrata zatvore, pitanje je koliko se suza isplače, koliko se dugo rane zacjeljuju. Psiha onoga čiji talent ističemo kao vrhunski, koliko je varljiva, nesigurna, tremom obavijena, strahom od neuspjeha opterećena, ne zna nitko osim onog koga iz dana u dan uvjeravaju, potrudi se, ti to možeš, budi uporan, vrijeme će te očvrsnuti, pa kad primiš onaj pehar i na tvom postolju piše broj jedan, kad uđeš u anale povijesti, tada će ti biti drago što nisi odustao, što si mene kao roditelja poslušao. Ne možemo okriviti roditelje, jer čim djeca pokažu ambiciju, roditelj poduzima, odriče se vlastitog uživanja, duboko vjerujući ambiciji svog djeteta. Ne ulaže samo materijalna sredstva, ulaže sebe i svoje vrijeme, a najviše emocije da bi vidio djetetovo sretno lice. Nije krivo ni dijete koje u sebi osjeti potrebu da krene za onim u što ga srce povuče. Ali unaprijed stvarati sliku često je velik promašaj, jer srce djeteta povodljivo je, zavodljivo je, odjednom se predomisli, tražeći svoju pravu ulogu u životu, što može trajati godinama.
Lav je već kao beba pokazao spretnost u rukama i nogama. I dok su se godišnja doba izmjenjivala, njegova spretnost je sve više dolazila do izražaja. Najviše je volio tenisku lopticu. Prvim reketom koji je na poklon dobio za rođendan uz set teniskih loptica, odlazio bi na igralište u pratnji tate i nabijao u zid vježbajući pokrete. Nevjerojatno, ti pokreti uopće nisu bili nespretni, hvatao je neuhvatljivo. Nimalo to nije bila dječja igra. Sve je vodilo ka tome da takav talent treba razvijati. Tata mu je pronašao privatnog trenera, najboljeg za kojeg je čuo. Mogao si je to priuštiti, jer je bio pilot po zanimanju, a bilo je tu i nasljedstva koje je obilato mogao koristiti. I što bi takav roditelj trebao pomisliti, nego u talent sina uložiti. Maleni je savršeno svladavao gradivo, poslušno odrađujući svaki sat, po tisuću puta dnevno udario lopticu, nikad se ne požalio na umor. Kada su počeli turniri, ono mjesto na kojem piše broj jedan, kao da je njega čekalo. Prozvali su ga virtuozom teniskih terena. Naravno da je to zahtijevalo sve više novca, ali otac kao otac, vjerujući u ambicije svoga sina počeo je rasprodavati najprije nasljeđe, a zatim malo po malo i stečeno.
Život u utopiji
Iako je žena upozoravala muža Šimuna kada je Lav ušao u profesionalne vode tenisa, da primjećuje njegov pad interesa, da ga počinju zanimati druge stvari, Šimun joj je rekao:
'Griješiš, dušo. Naš Lav je discipliniran i još uvijek vrlo zainteresiran. Mali ide pametnim putem, a ovo što ponekad ispadne iz kolosijeka sasvim je prirodno kod profesionalnih sportaša.'
Žena bi odgovorila: 'Pazi da nas ne dovedeš na prosjački štap, kad Lav odjednom prekine.'
'Zašto bi prekinuo, pa odlično mu ide?! Vidjet ćeš njegovo ime na listi sto najboljih. A nikad se ne zna, možda i osvoji koji Grand Slam', uvjeravao ju je Šimun.
Žena se uhvatila za glavu i odbrusila: 'Samo ti živi u utopiji, ali ako nas tvoja utopija sve zajedno utopi'… nije dorekla rečenicu, već mu je dopustila neka sam razmisli o njezinoj poruci.
Otac završio na liječenju
Ona je itekako pratila promjene na svom djetetu, upoznavajući njegov karakter, primjećujući da je on ipak osoba krajnosti, a ne ustrajnosti. No, Šimun je bio previše ponosan da bi prihvatio mogući poraz. Kako su kola klizila nizbrdo, a njegovi džepovi bili sve prazniji, kad je Lav odustao i sa zarađenim novcem u inozemstvu se skrasio, ne pitajući u kakvom je stanju roditelje ostavio, otac je zapao u kliničku depresiju, završio je i na bolničkom liječenju. Žena ga je uredno posjećivala, usput rane zacjeljivala zbog izdaje sina za čiju adresu nikad nisu saznali, koji za njih nikad nije pitao. Dok je on živio, oni su umirali. Lav je za sobom ostavio dva uništena života, zbog lažnih ambicija. To nas upućuje da oni u koje najviše vjerujemo, koje ljubimo više nego sebe, kad su nam potrebni, umjesto isprike dobijemo pljuske.