Vrlo je teško biti sam, a posebno kada nas koraci problema prate u stopu, kad nemaš onu srodnu dušu kraj sebe koja će s tobom podijeliti i nadu i strahove, koja će ti reći ‘Problemi su ovdje da se rješavaju‘. U dvoje je uvijek lakše, ako umjesto okrivljavanja nastupi razumijevanje. Jer kada bi život bio predvidiv, ništa mi ne bi previdjeli. Kada bi unaprijed znali što nas čeka na putu života, možda ne bih odmah povjerovali, ali kada bi se uvjerili, tada bi nam postalo jasno da nas kroz život ponesu emocije i da upravo zbog njih učinimo nešto što nikada ne bi. Moramo znati da se u svakom problemu, ako ga dobro psihoanaliziramo, kriju i odgovori što učiniti da iz krize nastane prilika. Ljudska vrsta nije ničeg pošteđena, samo se zbog našeg površnog gledanja nama tako učini, pa kažemo da postoje privilegirani. Suština je da je izlaz uvijek ponuđen, ali ako prilikom rješenja bježimo od odricanja, a odricanja su često puta naše oslobođenje, tada ćemo pribjeći i reći kako nas je netko začarao. No, nije uvijek tako. Začaranost puno je kompleksnija, neka vrsta postavljene zamke našem umu u koju upada onaj koji u to vjeruje i onaj koji zamku postavlja. Dok čovjek ne vidi cjelinu, ne vidi ni jednostavnost rješenja. Sve se to može ako složimo piramidu, ako skinemo kamen po kamen, ali ako se izgubimo u magli straha, tada anđeli odustaju, a demoni nastupaju. Nikada ne ponižavajte svoje umne sposobnosti, samo ih umirite, pa ćete dobiti vizije koje će ispred vaših očiju prolaziti kao panorame. Slike čovjek prije upamti nego riječi, ali da bi panoramu slika pretvorili u rješenje, morate svaku sliku ipak pretvoriti u rečenicu. Tako otvarate put koji vas vodi ka izlazu. Ne opterećujte se vremenom, ne požurujte… jer sva rješenja vaših problema dolaze upravo u vrijeme koje je za to određeno. Pa pretvorimo nemoguće u moguće, ali bez očekivanja da mora biti onako kako smo mi zamislili. Ponekad na prvu po nas i rješenja u kojima smo nešto izgubili, na kraju shvatimo da smo zapravo dobili ono što smo duboko u sebi priželjkivali.
Izazov je uvijek bolji od pasivnosti, pa krenimo sebe testirati jesmo li na njih spremni.
1. Može li se vratiti izgubljeno povjerenje u partnera, prijatelja, člana obitelji…
Može, ako čovjek u koga smo izgubili povjerenje iskreno progovori o razlozima svog ponašanja, ako se ne opravdava, nego svjesno prizna zašto nešto čini. No, kako će se sumnja i dalje provlačiti i biti prisutna u takvom odnosu, toj osobi treba dopustiti da sam dokaže je li govorio istinu. Potvrdi li vrijeme da je istina bila insinuirana, takvoj osobi nema pomoći i bolje se odvojiti, jer kod nekih ljudi popravci nisu mogući. Oni su jednostavno ‘oštećena roba‘, a cijeli život popravljati nečija oštećenja na kraju i sam postaneš oštećen.
2. Kako postupati s ljudima koji žive po principu ‘Brigo moja, pređi na drugoga‘?
Tako se ponašaju oni kojima je netko to omogućio. Je li im omogućio zato što im se ne sviđa način na koji netko izvršava zadatak, pa to prešućuje zbog zadržavanja rejtinga u osobnoj i široj okolini ili sebe smatra savršenim za postavljeni zadatak i stoga se ne mora provjeravati, dok kod druge osobe ga nešto primorava da kontrolira je li zadatak izvršen po njegovu uzoru.
3. Zašto oni koji manje daju i emotivno i materijalno bolje prođu u životu… traži se njihovo prisustvo, ljubav, prihvaćanje, očekivanja bez pritiska, te sličan pogled na život
Sve što je nedostupno, više je primamljivo. Tko daje taj i traži, a to se mnogima ne sviđa jer poimanje života drugačije doživljavaju. Što si manje prisutan, nedostaješ. Na ljubav pri ruci navikneš se i uzimaš ju ‘zdravo za gotovo‘. Ljubav koju primaš na kapaljku, svaka kap ti jako puno znači. U dugo poznatom okruženju osoba počinje imati dojam da se od njega očekuje ono što ne može ili ne želi ispuniti (makar to uopće ne mora biti tako), pa nemogućnost da to odbije stvara mu pritisak od kojeg se želi odmaknuti. S osobom s kojom nije dijelio svoje svakidašnje vrijeme smatra da će naići na razumijevanje i da će taj odnos poprimiti prijateljske oblike što će mu itekako pomoći da ostvari vlastite naume bez nagovaranja i suvišnih riječi odnosno predavanja o životu.
4. Što navodi čovjeka da po vlastitom iskustvu dijeli savjete?
Ničije iskustvo nije dovoljno provjereno da možemo znati kako bi provedba tuđeg iskustva djelovala na drugu osobu. Takvi savjeti nisu nimalo bezazleni, a mogu biti itekako posljedični za obje strane. Takva se igra često skupo plaća, pa je poželjno znati da na tuđem iskustvu ne počiva ničiji život.
5. Odakle potreba za promjenom seksualnog partnera?
Promjena seksualnog partnera razlikuje se u razlozima kod muškarca i žene. Muškarac obično dobiva taj poriv zbog želje za isprobavanjem nečeg novog gdje osvajanje igra glavnu ulogu, avanturističkog duha koji sadrži dio opasnosti koja ih pomalo uzbuđuje, samodokazivanja muškosti, zasićenjem uvijek istih poza i pokreta kao i prostora u kom se obavlja seksualna predstava. Ženin um razmišlja drugačije. Obično ih na promjenu seksualnog partnera privuče emotivna uvrijeđenost, osvetnička crta za sve pretrpljene patnje, zapostavljenost u pažnji te komunikacijska degradacija.
6. Kako funkcionira životna energija
Čovjek troši životnu energiju ni ne znajući. Ali to nije bioenergija, nego energija u koju je uronjeno naše čitavo biće, čiju važnost nikada ne treba zapostaviti jer ona nam daje volju, poticajna sredstva za izdržati i najgore situacije, drži strah podalje od nas, podiže dozu optimizma, ne dopušta osjećajima da se rasipaju i raspadnu. Ona je poput spirale koja nas štiti od tmurnih razmišljanja. Ona je bistra voda koja čisti sve nakupljene nečistoće proizašle iz stresa. Ona je ljubav koja iscjeljuje duboko zakopane rane našeg srca. No, uvijek ima nade, jer ona je regenerativna. Kako je obnoviti morala bih vam dugo objašnjavati. Važno je da znate da način postoji. Jednostavan, ali učinkovit. Koga zanima naći se odgovor da to sazna. Djeluje na mršavljenje, pomlađivanje… djeluje na sve.
7. Je li se život pretvorio u pusta opravdanja i objašnjenja dok drugom ne pozli?
Ima li razlog nedužan da se opravdava? Nema. Osjećaj krivnje razveže čovjeku jezik, da izbjegne kritiku, a samokritika nije više u njegovom rječniku. Svi su zaboravili da je krivnja teža od konstruktivne optužbe. Je li uopće moguće za ništa ne biti kriv i nije strah razlog što se opravdavamo. Kad još dodamo objašnjenje ulazimo u epizodu dokazivanja, prebacivanja krivnje. Sebi olakšavamo, drugima otežavamo. Sad imam pitanje. Kako takve ljude zaustaviti da nas njihov stres i mentalno zlostavljanje ne odvede na klinike? Otvoreno ga pitati: ‘Koga mučiš, mene ili sebe? Nađi novog mučitelja i ne dolazi više na moja vrata. Shvatiš li koja te je promjena promijenila i prestaneš stavljati svoj život ispred moga, moja su ti vrata opet otvorena.‘