VEDRAN PETEH CROPIX
tko se prepoznao

Ugledni psihijatri: Koliko često izgovarate ovu popularnu rečenicu? Ona razotkriva toksičnog roditelja

Toksičan je onaj roditelj koji manipulira emocijama

Zašto svaka psihoterapija počne ili završi na roditeljskim i obiteljskim odnosima. Vrlo jednostavno: majka i otac su prve osobe koje u životu osjetimo, gledamo, slušamo i po njima stvaramo svoju mapu svijeta, odnosa, relacija i najvažnije emocija. Tako složene mape spremamo u podsvijest kao uvjerenja prema kojima se kasnije u životu ponašamo.

Roditeljska uloga i odnosi su najvažnije što nosimo u naš budući život. Važno nam je kao odrasloj osobi zato shvatiti toksičnost nekih roditeljskih ponašanja da bismo uopće mogli razumjeti sebe, a posljedično da ne bismo ponovili iste greške.

O tome sam razgovarala s našim uvaženim psihijatrima prof.dr Antom Bagarićem i dr.Hrvojem Handlom. Zanimalo me odmah na početku smatraju li sebe toksičnim roditeljem.

Dr. Handl: Znao sam da ćeš nas to pitati. Ja sam sigurno toksičan otac utoliko što sam nesavršen i što imam svojih nezrelosti koje sam dijelom projicirao na svoju djecu, nisam uvijek bio s njima kada sam trebao i danas bih neke stvari sigurno napravio drugačije. Ipak, tješi me izjava jednog svjetski poznatog psihijatra koji je rekao da bi radije bio dijete nesavršenog roditelja, nego onog savršenog koji dijete odgaja bez ikakve sumnje. Tako se tješim.


Dr. Bagarić: Nije moguće ne biti toksičan u bilo kojim odnosima. Naši motivi i potrebe se mijenjaju iz dana u dan. U svakom tjednu mi imamo puno nerazumijevanja među sobom, a zamislite koliko ih je u mjesecu, godini. Često nastupam u medijima i pokušavam biti ponekad duhovit kako bih tematiku i tako približio gledateljima. Djeca mi stalno govore kako su ti pokušaji neduhoviti i mi se tu ne razumijemo, ali ja se ne ljutim na njih, nisam uvrijeđen i dalje pokušavam biti duhovit.

I dobro je da se ne slažemo i ne razumijemo jer to povećava naš osobni kapacitet.

Mi živimo u svijetu u kojem sve moramo razumjeti, a ako je nešto drugačije ili je netko različitog stava od našega mi ga želimo izolirati, izopćiti, zatvoriti. Psihodinamika je briljantna disciplina jer upravo nas ona uči da je sve promjenljivo, da u tim mijenama spoznajemo sebe i druge i da nam upravo one služe. Naš evolucijski razvoj je tekao kroz napor, nerazumijevanje, prihvaćanje i odbijanje, konflikt i bol. Savršenstvo kojim želimo biti okruženi evolucijski bi nas ostavilo na razini stanice a ne čovjeka. Za naše mentalno zdravlje jako je važno prihvatiti da ne razumijemo svoje bližnje, pa čak niti svoju djecu.

Kako biste roditeljsku toksičnost saželi kroz definiciju?

Dr. Handl: Teško je to sažeti u jednoj rečenici. Prije svega važno je znati da moramo imati određenu razinu zrelosti kako bismo mogli biti kompetentni roditelji. To znači razumjeti količinu odgojne i komunikacijske moći koju kao roditelj imamo. Moramo dobro poznavati sebe i vladati sobom. Mi vrlo često prelazimo svoje i djetetove granice i projiciramo u djecu svoje ambicije, želje, stavove o hrani, kompetencije o sportu, intelektualnim dosezima, akademskim postignućima. Time djeci radimo velike probleme.

Kako da roditelj shvati koja je točka kada usmjeravanje i odgoj prerastaju u toksičnost?

Dr. Handl: Opet govorimo o emotivnoj zrelosti. Takva osoba je autentična i svjesna je svojih ograničenja. Vrlo je ljekovito djeci ponekad reći kako ne znamo sve, kako ne razumijemo uvijek svijet oko sebe, ali kako zajedno možemo potražiti odgovore.

Svi želimo akademsku naobrazbu za svoju djecu kao i njihov uspjeh, ali važnije od toga je iz djeteta izvući potencijal da uživa u poslu koji radi, a to ćemo djecu najbolje naučiti ako gledaju kako mi funkcioniramo. Ja se i sada ispričavam svojoj djeci jer svoj posao radim toliko strastveno da sam time i njima dokinuo neku svoju prisutnost jer me nije bilo.

Ante kaže kako ga djeca kritiziraju da nije duhovit, što mi se čini puno bolje od moje situacije, naime mene djeca uopće niti ne gledaju, niti su me gledali prije kao glazbenika kada sam nastupao, a niti danas u ovakvim podcastima.


Kako djeci objasniti da obrazovanje i akademska titula osim forme daju i širinu u životu, daju veći spektar mogućnosti u svim segmentima života, da su puno više od diplome i socijalnog statusa?

Dr. Bagarić: Za početak budimo iskreni i recimo djeci da je to nama važno i da je to naš interes. Naš interes nije nužno i njihov i ne može niti biti. Ali reći djeci kako njihova diploma neće nama trebati, e to je toksično i manipulativno. Neistina je kada djeci govorimo da će ta diploma njima sutra trebati, da je to za njihovo dobro i da mi s tim nemamo veze. Ja želim da mi djeca idu na sport, da više uče a manje budu po klubovima. Ja to želim. Reći djeci da je to za njihovo dobro, a da to nas uopće ne zanima je laž i mi tako manipulativno lažemo djecu jednom, dvaput, u nedogled i oni nam više ne vjeruju.

Jasno trebamo reći što su naše potrebe kao roditelja, ali još važnije je pitati djecu što su njihove potrebe i želje. Važno je čuti vlastitu djecu, dati im pravo glasa. Otkrit ćemo potpune strance, potpuno novi svijet dijelom kojeg želimo biti, što je nemoguće ako ne saznamo koji i kakav je to svijet.

Djeca imaju neke svoje želje i tek kada ih čujemo može početi naše usklađivanje, harmonija, razumijevanje.

„Double bind“ je termin koji preneseno znači dvosmislena poruka, a riječ je o neodgovarajućem načinu komuniciranja. Prof. Dušan Kecmanović, čuveni sarajevski psihijatar je u svojoj knjizi opisao situaciju kada toksična majka dolazi u posjet svojem shizofrenom sinu u bolnicu i govori mu kako mora pokazati emocije, kako je važno da iskaže svoje osjećaje. Sin ju nakon toga zagrli, majka otrese njegovu ruku i zaprepašteno ga pita što je sada time htio postići. To je majčinska toksičnost, ili roditeljska uopće kada jedno govorimo, a naše ponašanje i očekivanja su potpuno drugačija.

Jednako toksične su i rečenice da se nešto mora jer sam ja kao otac to naredio, jer su u mojoj kući moja pravila, i dok je dijete pod mojim krovom ponašat će se kako ja kažem. Takav stav nije prijateljski, nije osnažujući za dijete, ono traži razumijevanje, komunikaciju, a ne naredbu. Tako se udaljavamo od djeteta, a ne odgajamo ga.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Mi zapravo u djeci moramo prepoznati osobu?

Dr. Handl: Tako je, a mi recimo na pitanje djeteta kako smo danas jer vidi na našem licu da nismo dobro, odigramo da smo odlično. Dijete ostaje zbunjeno, ne razumije više je li točno ono što vidi i osjeća ili ono što roditelj odgovara. I od tako bezazlene situacije mi stvaramo nesigurno dijete i sutra nesigurnog čovjeka. To je začetak mnogih poremećaja u budućnosti, prije svega poremećaja hranjenja recimo.

Koliko je prezaštićivanje djece isto oblik toksičnosti?

Dr. Handl: Često spominjem pticu kivi s Novog Zelanda. To je ptica bez krila i bez prirodnog neprijatelja. Ne mora letjeti pa nema niti krila. Upravo to radi prezaštitnički roditeljski odnos prema djeci. Ona gube prirodnu snalažljivost, ne razvijaju se. Ta naša krila kojima ih zaštićujemo pretvara ih u osobe koje nisu spremne na životne izazove. Mi to radimo s roditeljima na našim grupama. Objašnjavamo im da ako radi sve za svoju djecu da time ne pokazuju ljubav. Barem ne onu zdravu.

Mi smo prvi kontakt djeteta s vanjskim svijetom i ako ga mi naučimo da ne mora ništa ono će se tako ponašati i kasnije u životu, sami znamo koje su posljedice toga.

Ako sam shvatila toksičnost vlastitih roditelja kako mogu izbjeći da i sama ne postanem toksičan roditelj?

Dr. Bagarić: Pet godina psihoterapije moglo bi riješiti problem. Bez obzira na to što se mi sada smijemo, jer eto ipak sam duhovit, moram reći da razgovor u obitelji, s prijateljima, bližnjima može pomoći, ali psihoterapija će nam otvoriti oči za mnoge zamke koje su skrivene u odnosima s najbližima. Tamo ćemo osvijestiti svoje obrasce, svoja ponašanja, a tako i bolje razumjeti druge. Mi smo prije točno znali kako djecu odgajati kada su mala, kada su tinejdžeri, kada se žene, odlaze i sve je bilo predvidljivo i puno lakše. Danas su ti koncepti srušeni, živi se drugačije, slobodnije, a to nosi mnoge izazove sa sobom. Nerijetko nam za razumijevanje i vlastite djece kao i u svim drugim odnosima treba pomoć stručnjaka i ja uvijek apeliram da si i tako pomognemo u životu.


Dr. Handl: Ponovimo još jednom smisao psihoterapije. Ako sam ja dijete koje je majka nadkrilila, dolazim na psihoterapiju s nekim problemom i očekujem da ga terapeut riješi za mene, jer to je moje iskustvo života kroz ponašanje majke, a on mi umjesto toga kaže kako je ovo situacija s kojom se sam moram uloviti u koštac, ja dobivam novo emocionalno iskustvo, novu priliku za vlastiti rast i to još uz pomoć druge osobe s kojom sam razvio zdrav odnos. To je od krucijalne važnosti za moje shvaćanje svijeta i promjenu paradigme kako ja taj svijet vidim i doživljavam.

Recimo da sam mlada osoba koja ne živi s roditeljima, sama zarađujem i plaćam račune. Shvaćam da su mi roditelji toksični, moram ih informirati o svojem poslovnom i ljubavnom statusu i još gore moram svaku nedjelju na ručak, a ne želim to. Kako mogu riješiti taj problem?

Dr. Bagarić: Za početak sebi priznati da imam problem. Nakon toga prihvatiti da je njihova potreba da sve znaju i da me svaku nedjelju vide sasvim legitimna. Nisu oni zato niti stari niti zahtjevni. Ali sada je važno biti iskren i reći roditeljima da ih razumijem, ali da moja potreba nije ovu nedjelju doći na ručak.

Naprosto biti iskren pa makar to eskaliralo u svađu. Svađa ili rasprava je isto područje rasta, međusobnog uvažavanja i razumijevanja.

Trebamo i sebe i druge učiti da je i „ne“ odgovor na koji imamo pravo, a ne ljutiti se kada i nama netko zahvali na pozivu.

Moramo se istrenirati da prihvatimo „ne“, ali i da taj odgovor možemo dati roditeljima bez osjećaja srama i krivnje. Ali moram reći, prihvaćanje negacije se uči od malena, kada roditelj kaže ne možeš dobiti još jedan sladoled jer je to previše nezdravo, ne možeš izaći na igralište dok nisi napisao zadaću. Tu već mi prihvaćamo da naše želje ne moraju biti zadovoljene sada i ovdje.

To je učenje da sami sebe, ali i okolina prihvati ono što mi stvarno jesmo. To je vrlo važno za naš život, ali i za cijelo čovječanstvo. Kada bismo to umjeli bilo bi puno manje ratova i nerazumijevanja.


Dr. Handl: Zrelost podrazumijeva da mi možemo razumjeti drugoga, da mu možemo nešto dati bez da tražimo nešto nazad. U tom svjetlu mi bismo kao zrele osobe trebale razumjeti naše roditelje i njihove potrebe, ali to ne znači nužno i udovoljavati im tako da sebi prelazimo granice. Moramo shvatiti da svaka nedjelja i prisutnost na ručku za njih znači sigurnost, ponekad i kontrolu, prisutnost, i naprosto moramo pronaći pristojan način da ima kažemo kako ih razumijemo, ali ne možemo udovoljiti toj potrebi baš svaki put.

Svedimo priču o toksičnosti na golu i kratku definiciju!

Dr. Bagarić: Toksičan je onaj roditelj koji manipulira emocijama. Sve emocije su dobrodošle ako su iskrene, ali ako su glumljene ili u nekoj funkciji, onda su toksične, kao i roditelji.


Dr. Handl: To je roditelj koji kaže djetetu da ga ono nije razljutilo, nego ga je rastužilo i bacilo u depresiju. To je onaj roditelj koji jedno govori a drugo radi, koji je ljut, a tvrdi da nije.


Za kraj nam recite formulu kako ne otići na obiteljski nedjeljni ručak, a da pritom nikog ne uvrijedimo i ne osjećamo krivnju?

Dr. Handl: Jednostavno, ako su roditelji manipulativni koristimo taj jezik i kažemo da je bolje ovu nedjelju otići na Sljeme da se malo prošećete jer je to za zdravlje dobro.

Kod normalnih roditelja će nedolazak na ručak ionako biti prihvaćen kao vaše pravo.


Dr. Bagarić: Iskrenost je najvažnija i najzdravija. Ja bih rekao:“Dragi roditelji, volim biti s vama, ali ovu nedjelju idem na Sljeme s društvom, bit će mi zabavno, jest ćemo grah i baš mi treba takvo druženje.“ Pokušaj manipulacije da oni nisu dovoljno dobri, da je društvo važnije od njih otklonite i napravite po svojem. Bolno je, ali i ozdravljujuće.


Cijeli video pogledajte ovdje.

Linker
24. siječanj 2024 14:49