SHUTTERSTOCK
nikad mira

Strahujete što donosi sutra, a o prošlosti ne prestajete razmišljati? Pripazite, to bi vas moglo koštati

Zašto ne mogu biti ovdje i sada

Naš mozak stalno vrti neke priče, bilo da se bavi prošlošću, bilo da kreira imaginarne scenarije budućnosti. Nikad nemamo mira. Uvijek je neka priča na repertoaru.

Naravno, ovisno o tome koliko vremena imamo i u kojoj se situaciji nalazimo, sjećanja mogu sezati jako daleko, kada je prošlost u pitanju, ali jednakom snagom može nas brinuti i jesmo li jutros ugasili peglu, obukli djetetu dovoljno debele čarape ili uvrijedili frendicu na kavi za vikend, kada smo joj iskreno rekli što mislimo o njezinoj vezi.

Stručnjaci kažu da su misli o prošlosti uglavnom put u depresiju, a strahovi za budućnost utabana staza za razne vrsti anksioznosti. A depresija i anksioznost su dva lica ista medalje.

Zašto nam ne ide

Ne postoji niti jedna self help metoda ili knjiga koja na prvo mjesto samopomoći ne stavlja sugestiju: ‘Budi ovdje i sada.‘

U redu, budi prisutan, kontroliraj misli, daj sebe u trenutak u kojem jesi, sve je to jasno i logično, ali zašto u tome ne uspijevamo? Zašto smo mislima negdje drugdje, zašto vozimo automobil automatski, kuhamo automatski, odgajamo djecu automatski?

Od našeg rođenja mi upijamo obrasce ponašanja kojima smo okruženi. Prvo je to majčina emocija, pa očeva prisutnost i tako redom kako odrastamo, učimo se ljudskom ponašanju, reakcijama, gestama, očekivanjima. Kroz to životno putovanje gradimo i svoj ego kao štit u životnim izazovima koji nam slijede. Vrlo rano usvajamo što smijemo što ne, što se očekuje. a što je neprimjereno, što je uspjeh i nagrada, a što podbačaj i kazna. I kroz sve to razvijamo svoju osobnost, karakter, ličnost.

Ovisno o cijelom nizu faktora koji nas oblikuju, počinjemo ili previše brinuti, ili ne brinuti uopće, nervirati se malo ili puno, ispunjavati zadatke na vrijeme, ili im se opirati - i tako u nedogled.

Čovjek je po svojoj emocionalnoj i biološkoj strukturi vrlo sličan onome od prije sto, dvjesto ili petsto godina, a način življenja se dramatično promijenio.

Pogledajmo samo naše bake i djedove. Oni su živjeli u drugom društvenom i ekonomskom uređenju. Sve je bilo jasno i složeno, radilo se od sedam do tri, dolazilo se kući, kuhalo ručak, odmaralo, telefon je bio jedan i to fiksni, vijesti samo na jednom tv kanalu. Na godišnji se odlazilo ljeti, vikendi su bili rezervirani za obitelj.

Usporedite to sa svojom obitelji danas. Količina buke u prometu, telefon koji nas čini 24 sata dostupnima, egzistencijalni strah, ogromne količine raznih informacija o ratovima, bankrotima, hapšenjima, propastima, bolestima naša su svakodnevica. Jednostavno rečeno, stalno i uvijek smo okruženi raznim ‘opasnostima‘. Kada je živo biće u opasnosti ono ima tri načina na koji se ‘štiti‘: napad, bijeg ili zamrzavanje.

image
SHUTTERSTOCK

Vrijeme za mene

Opsesivne misli koje nas preplavljuju jedan su od oblika ‘zaštite‘ da preveniramo ono najgore što se može dogoditi. Ako dovoljno brinem i predviđam najgore scenarije možda ih mogu i spriječiti. To naravno nije točno, ali nam u jednom dijelu kreira osjećaj kontrole. I tako dok mislimo da kontroliramo sve oko sebe, zapravo nemamo prostor za biti ovdje i sada. Čak i kada mirujemo i gledamo film, ili čitamo knjigu naše misli odlutaju u prošlost ili budućnost.

Važno je znati da strahovima koji su duboki dio nas, mi dajemo imena iz sadašnjeg života i situacija, a oni su zapravo nastali nekada davno dok naša svijest još nije niti bila razvijena.

Zato se bojimo pasa, kukaca, ratova, silovanja ili tko zna već čega, jer jedino tako sebi možemo objasniti zašto se osjećamo nesigurno, preplašeno, uznemireno. Za biti ovdje i sada, potrebno je prije svega razumjeti i poznavati sebe, a dok to ne napravimo uvijek ćemo biti negdje drugdje, zabrinuti, odsutni, prestrašeni i u vječnoj potrebi za kontrolom.

Naš sustav u suvremenom načinu življenja jednostavno nije navikao biti prisutan. Previše je briga i strahova. Predlažem zato vrijeme posvećeno samo sebi. Šetnju u kojoj ćemo svjesno biti prisutni, osjećati tlo ispod nogu, udisati i izdisati zrak svjesno, okrenuti se prema suncu i osjećati toplinu.

Ma koliko vam se ovo činilo besmisleno, sigurno ćete nakon nekog vremena osjetiti razliku i shvatiti što prisutnost stvarno jest.

Ništa ne boli, ne košta ništa i to je samo šezdeset minuta koje ste uzeli kako biste se bolje osjećali.

Javite mi primjećujete li razliku...

Grlim vas.

d

Linker
09. travanj 2024 08:39