Napokon ste odlučili svoju muku i tegobe podijeliti sa stručnom osobom. Bilo vam je previše svega, previše obveza, zahtjeva, žrtve, a premalo vremena i razumijevanja za sebe.
Vinki iz ureda je pomogao odlazak terapeutu i primijetili ste da je nekako vedrija i staloženija otkako se odlučila na taj korak. Odluka je pala. Uzimate broj telefona, dogovarate sastanak i prilično rezervirano krećete u novu avanturu. Niste sigurni da vaše probleme i pogled na svijet može promijeniti osoba koju prvi put vidite.
Štitite sebe
Prva seansa je bila bezbolna. Malo ste pričali o sebi, malo se terapeut predstavio vama, malo ste se odmjeravali i prošlo je sat vremena. To vas je koštalo 60 eura. Nije malo. Ali ako mi pomogne, nije niti puno, misao je koja vas je pratila do kraja dana.
A onda su uslijedili redoviti sastanci. U njima je terapeut sve dublje ulazio u vaš svijet i vaše obrasce. Skrivajući se od sebe više nego od njega počeli ste izbjegavati istinu. Ne namjerno i ne sa željom da ga obmanete, više da se zaštite od ulaska u sva bolna mjesta koja ste vješto i od sebe sakrili.
Uloga terapeuta svakako nije da vas suočava s onim osjećajima tuge, beznađa, izdaje,agresije - koje niste spremni u datom trenutku ponovno proživjeti i iscijeliti. Terapija je dugotrajan proces, polagan, nježan, empatičan. Terapeut mora s nama izgraditi ozbiljan odnos povjerenja i bezuvjetne podrške, a uz to vrlo obzirno i nježno voditi nas u ona mjesta koja su nas dovela do toga da su nam se resursi potrošili i da dalje ne možemo ili ne želimo sami.
Odbacivanje ega
Plaćati terapeuta, s njim malo tračati ili ćaskati, lažno mu se predstavljati, ne vodi nikuda i pravi psihoterapeut će vrlo brzo tu vašu nakanu razotkriti i prekinuti.
No, malo je takvih slučajeva. Nitko pomoć ne potraži radi dokolice, a ako i krene na terapiju na nagovor bližnjih, brzo će od iste odustati. Zato mislim da terapeutu vrlo rijetko lažemo. Ono što radimo je da možda skrivamo sebe. Prvo od sebe samih, a onda i od terapeuta koji nam u procesu služi kao ogledalo.
Ego smo po životnom putu izgradili kako bi nas zaštitio i sada bismo na terapiji od tog istog ega trebali odustati. Trebali bismo ga razmontirati, sagledati svoja ponašanja i početi ih mijenjati.
To nije nimalo lako.
- Imala sam klijenticu koja je govorila kako ne može izgraditi duboki prijateljski odnos. Stalno mi je davala argumente koji su dokazivali kako su sve žene na nju ljubomorne. Htjele su joj preoteti partnera, bile su zavidne na njezinim novim cipelama, stalno su je ogovarale. Jedini zaključak koji je donijela: prijateljice su joj ljubomorne. Polako kroz terapiju uvidjela je da je taj osjećaj ljubomore duboko u nju usađen još od vremena kada je kao djevojčica od četiri godine dobila mlađu sestru i kada se sva majčina pažnja usmjerila na novu malu bebu. Osjećala se izdano, ostavljeno i napušteno. Bila je silno ljubomorna na svoju sestru i taj osjećaj je i danas nekada preplavi.
Nakon te spoznaje i prihvaćanja te davno nastale emocije, bila je spremna odnos s prijateljicama sagledati iz sasvim novog mjesta, a to je opet bacilo sasvim novo svjetlo na frendice koje uopće nisu bile tako loše kako su se činile. Ljubomoru na cipele sada je doživljavala kao kompliment njezinom dobrom ukusu, a mogućem otimanju partnera i sama se smijala, jer je strah od napuštanja projicirala u frendice koje će joj oteti nešto što je njezino.
Nisu sve te spoznaje došle brzo i lako, bilo je opiranja i negodovanja, ali jednom kada je uspjela sagledati širu sliku, novi diskurs donio je veliko olakšanje. Na terapiji „ne muljaju“ samo odrasli. U tome su posebno učinkovita djeca. Kada djeca osjete da trebaju štititi obitelj itekako su spremna lagati terapeutu - kaže nam klinička psihologica, prof.dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Dodaje kako djeca i mladi koji se nađu u terapiji mogu 10-16 godina lagati o odnosima u obitelji, pogotovo ako je u pitanju seksualno zlostavljanje. Djeca niti pod koju cijenu ne žele biti odgovorna za raspad obitelji, a iznošenje crnih tajni moglo bi dovesti do tog raspada.
- Kod oduzimanja djece zbog nedostatnih kompetencija roditelja, djeca to ne mogu prihvatiti kao činjenicu. Uvijek bi krivnju preuzimali na sebe, jer jača od zlostavljanja i traume jedino je dječja potreba za slikom idealne obitelji - nastavlja prof.dr.sc Buljan Flander.
Iskrivljujemo stvarnost
Vrlo slično se ponašaju i odrasli, samo što mi ne štitimo idealnu sliku obitelji, nego idealnu sliku sebe.
Poznati zagrebački psihoterapeut i analitičar dr. Hrvoje Handl mi kaže kako vrlo često osoba u svojeg terapeuta projicira sve pozitivne osobine i očekivanja i tada u predstavljanju sebe iskrivljuje stvarnost, jer se želi dopasti.
S druge strane ako smo na terapeuta napravili negativni transfer svojih emocija, možemo ga lagati kako bismo ga isprovocirali ili ušli u sukob.
Zna se dešavati, nastavlja dr. Handl, da pacijenti lažu o tome da uzimaju terapiju, a u stvarnosti ne piju prepisane im lijekove. Ima i onih neistina u koje sam pacijent vjeruje kada ih govori, od prekrasnog djetinjstva, divnih roditelja, idilične obitelji, slika koje se tek u terapiji kasnije pokažu kao neka tamna mjesta našeg odrastanja.
O transferu emocija na terapeuta mi govori i psihoterapeut i osnivač CIR-a Laszlo Pinter:
- Klijent terapeuta često nesvjesno doživljava kao roditeljski autoritet, pa ono što je tajio roditeljima možda će nesvjesno zatajiti i terapeutu. Aktivira li se i strah od kazne, klijent može trajno ostati u poricanju ako mu to terapeut dopusti. Strahovi koji se mogu podići u odnosu s terapeutom su strah od osude i odbacivanja, strah od posramljivanja, strah da klijent nije dovoljno dobar i na visini zadatka. U ovom odnosu može se dogoditi i da klijent želi impresionirati terapeuta, udovoljiti mu, i sve su to onda razlozi da se čini kao da klijent laže, a zapravo su svi nabrojeni procesi uglavnom nesvjesni - objašnjava nam Pinter.
Ono što je sigurno, iskusan psihoterapeut će znati kada klijent ne govori istinu, ali jednako tako će brižno, polako i s razumijevanjem voditi terapiju do mjesta u kojem se klijent može suočiti sa svojim iskrivljenim uvjerenjima.