Iznad nas nitko, ispod nas svi, bar mi tako mislimo ili smo se ufurali u krivi film. Danas je vrijeme naglašavanja sebe, a ponekad prevlada i prenaglašenost. Ja sam ovo učinila, ja sam ovo postigla, meni se dogodilo, meni su ponudili, mene su primijetili, od mene su zatražili, ja volim tako, ja želim ovako… na popisu nitko osim isticanja tog velikog ja. Prvi red, prvi plan za mene je rezerviran. Kad ja istupim, svi ustuknu, kad trebam sjesti, svi ustanu. Prihvaćanje kompromisnih opcija za mene nije prihvatljivo, jer onda kao da se izjednačujemo. Takva mi forma ne odgovara zbog nametnute odgovornosti, pa nju izbjegavam, prebacujem na druge. Ja želim vladati po svome, zato naglašavanjem sebe stavljam tebe i ostale u podređeni položaj, u oblikovanje u kojem se dobro osjećam. I ne samo to već tim načinom tvoju volju ostavljam po strani isticanjem svoje. Ustvari napadam ti volju toliko dugo, dok ti ne 'usadim' da sam ja važnija nego ti. Moja su prava 'točka na i', a tvoju su prava 'i' bez točke. To je vrlo perfidan način preuzimanja teritorija i obilježavanja ga, ne pitajući za pristanak.
Na pijedestalu
Odakle porivi da tebe poričem i diskriminiram, a sebe stavljam na pijedestal, češće izmišljen nego pravi? Imam li te pravo staviti u poziciju 'psa na uzici' koju ću skraćivati ili produžavati po svojoj volji? A što ako i ja počnem sebe naglašavati kao što činiš ti? Hoće li nas to zbližiti ili udaljiti i koji će od nas dvoje postati višak? A kad viškovi počinju gušiti čovjeka rezultat je više nego jasan. Iz takvog gnijezda kad-tad morati će jedan od nas odletjeti. S obzirom kako ćemo oboje i tada biti opterećeni naglašavanjem sebe kome će biti teže? Onom koji će ostati ili onom koji će prije silom nego milom poletjeti u nepoznato. Jer u poznatome okolišu snalažljivost se podrazumijeva, prilagodljivost je prilagođena, dokazivanje dokazano… sve posloženo, doduše nikad savršenstvo dosegnuto, ali i zadovoljavajuće je dovoljno. Svako malo možemo dodati neku novu nijansu da razbije rutinsku svakodnevnicu. Malo se plaća, a puno dobiva.
Nisi jedini!
Kad se čovjek jednom usidri ne boji se 'utapanja', ali kad sidro mora izvaditi zbog naglašavanja sebe što bi ipak spadalo pod neku vrstu poremećaja, kad iz tog razloga krene prema pučini novoga života, na kakvo će kopno pristati, pitomo ili divlje, neće znati dok ne pristane. Pa šta ti fali čovječe da napuhavaš svoje postojanje i zašto želiš da se svijet okreće samo oko tebe? Nadići nepravdu, ona je svima nanesena. Nisi jedini! Nadiđi provokacije, njih je svatko osjetio na svojoj koži. Nisi Jedini! U utakmici života oni koji sebe naglašavaju na kraju su uvijek omraženi. Jer život je postavio pravila da je svatko najvažniji. Čim uđeš u zonu neprirodnog ponašanja postaješ društveno izoliran, a sam protiv svih mrtvo je more s previše soli. Pitku vodu ništa ne može zamijeniti, a potražnja za njom nikad ne prestaje. Ako te je bilo što navelo, zamutilo vid, preispitaj događaje koje si prošao i razloge zbog kojih si sebe uvjerio da si jedini čije ime mora stajati na vrhu popisa s pridjevima koje si sam sebi prišio, a to obično rade oni čije su rane ostale otvorene. Ljudi s otvorenim ranama ima na sve strane. Nisi jedini!
Tatin novac
Simona je bila jedna od tri kćeri medijskog mogula. Ne samo da se isticala ljepotom, nego i gracilnošću. Soba u dverima njezina oca bila je prostranija od nečijeg stana, a kada je nešto željela tata je bio tu koji bi novcem da ne rasplače svoju malu kraljicu želje ispunjavao, bez da pita ispunjava li time njezine hirove ili stvarne želje i kakvu će posljedicu možda jednog dana Simona zbog toga morati proživjeti. Djevojci iz hladne zemlje ogromne površine, led je bio potpuno prirodno tlo po kojem se kretala gipkošću gazele. Prema klizanju pokazala je najviše afiniteta, pa su klizališta bila njezina omiljena mjesta. Naravno da ju je otac upisao u najbolju školu, ne samo zbog financijske mogućnosti, nego i dodatnog prestiža.
Samo zlato
Poznavao je svoju kćer u dušu i znao je da ona neće stati i da ju jedino zanima zlatna medalja, a na popisu najboljih klizačica svijeta sjat će njezino ime. Kako Simona inače nije poimala skromnost ni poraz u ičemu, put prema vrhu uz takve tjelesne atribute i urođeni talent još dodatno izbrušen kao dijamant kroz obrazovanje u kojem je prihvatila sportsku disciplinu, ali ne zato što umjetničko klizanje ili trener to zahtijevaju od nje, nego zato što je sebe smatrala osobom čvrste volje i naglašene odlučnosti u što ju je otac uvjerio, a ona prihvatila zdravo za gotovo. Govorio bi o njezinoj jedinstvenosti, a takvi su sposobni nositi zlatne medalje oko vrata. Zbog toga je počela primjenjivati nimalo omiljenu metodu u društvu, naglašavanje sebe bez konkurencije. Pitanja koja su se nazirala u pogledima: 'Što si ti zamišljaš?' potpuno je ignorirala. Ako bi se ponekad i osjećala povrijeđeno u javnosti bi zadržala dostojanstvo, a na svilenim plahtama pustila dvije, tri suze, tek toliko da ne zaboravi kako je i ona ljudsko biće.
Htjela ući u povijest
Na vrhuncu slave zatražila je od trenera da u koreografiju ubaci trostruki aksel, sigurna kako će i tu vještinu uspješno izvesti i time ući u povijest. Trener je njezinom zahtjevu prišao vrlo skeptično, jer je vremenom uočio i njezinu slabost koju je ona potpuno negirala, a radilo se o doskoku iza izvođenja dotadašnjih dvostrukih aksela. Ona je vrlo samouvjereno preuzela rizik koji je podrazumijevao i mogućnost teže ozljede, čak mu zaprijetila otkazom suradnje. Znajući tko je njezin otac trener je prihvatio njezine uvjete, smatrajući to boljim izborom nego se kvačiti s jačim. A čim je saznao da je otac podupirao tu njezinu odluku postalo mu je još lakše. Naime ona je željela na predstojećim Olimpijskim igrama iznenaditi sve prisutne i potvrditi da za naglašavati sebe itekako ima razloga. Kako je do tada u svemu uspijevala nesavladivost nije prihvaćala kao mogućnost. Uvjeravala je samu sebe kako prepreke ne postoje i da samo kukavice tako misle. Od trenera je zatražila da njezino svladavanje trostrukog aksela stavi pod šifru 'povjerljivo' do njezinog nastupa na Olimpijskim igrama.
Zagonetni smiješak
Došao je i taj dan. Pretjerano ushićenje pred nastup te zagonetni smiješak Simona nije ni pokušavala sakriti, pa su je svi pitali o čemu se radi. Odgovorila je znatiželjnim kolegama: 'Ovog puta neću samo pobrati ovacije, nego ući u povijest.' I ušla je u povijest, ali ne na način koji je ona zamišljala. Dok se vrtjela u zraku uspjela je uhvatiti uzdahe s tribina. Fokus na njih omeo ju je u doskoku, pa je elegantnost zamijenila padom. Nastao je muk. Iako je prošla neozlijeđeno, ona je umjesto zahvale na tom čudu prekinula karijeru umjetničkog klizanja, jer joj je takva sramota onemogućila ubuduće naglašavati sebe. Povukla se u rezidenciju svoga oca, očekujući milost i razumijevanje s njegove strane. No dogodilo se ono što je najmanje očekivala. Otac joj je rekao: 'Samo kukavice napuštaju svoja gnijezda. Ako te jedna sramota može slomiti, tada nisi klizala iz ljubavi. I nisi jedina koja je pala.' Shvatila je. Njezin pad prizemljio je i njega.