Brojevi su oduvijek imali neku simboliku u sebi. Ne samo da obilježavaju vrijeme u kojem živimo, nego i naš prvi susret s ovim svijetom. Dan, mjesec i godina, skrivena rubrika našeg uma ili istina Univerzuma? A možda su naš um i Univerzum povezani nevidljivim svilenim nitima. Je li život inačica naše smrti? Jesmo li svjesni da se svakog dana ponovo rađamo čim se probudimo, a umiremo čim u san uđemo? U budnom stanju kao znamo što činimo, a zapravo obnašamo projekciju našeg uma. Ovako ću, onako ću, kako ću, hoću li, kada ću, kuda ću… svatko će reći to su realna pitanja, ali upravo ta pitanja nakon zbrajanja stvaraju probleme u nama. Tek pred zidom kažemo, neka nas put odvede kuda hoće. Nije to predaja, nije ni odustajanje, već prosvjetljeni prestanak zamaranja našeg uma prenapučenog informacijama zbog čega je zbunjenost postala naša, više ili manje glavna osobina.
TIjelo i duh
Čovjeku je zapravo svaki dan rođendan, što nas upućuje da bi ga trebalo proslaviti ne jednom godišnje kako to uobičajeno činimo, s pripremama ili bez njih. Tovarimo godine na svoja leđa i naravno da ih sve teže nosimo. Pod teretom tijelo pada, što nam onemogućava da osjetimo onaj najsenzibilniji dio nas. Duh. Tjelesna materija je savladiva ako je ne napajamo energijom duha, tom metafizičkom jednadžbom o kojoj u čitavoj povijesti od samog postanka rijetki znaju, dok zadovoljavamo svoje tijelo služeći se nama dragim ‘delicijama‘, svatko po svome ukusu, a to uvijek nije moguće, jer postoje i napasti koje će slomiti i najjačega. Imali mi kolibe ili dvorce, bez duševnog zadovoljstva te će građevine kako nižemo godine izgubiti značenje. Kako god okrenemo, naopačke ili ispravno, mi smo sami sebe utemeljili kao jedinke umjesto da smo se povezali sa kolektivnom metafizičkom sviješću Univerzuma.
Protiv i za
Što je to u čovjeku da ide sam protiv sebe upotrebljavajući dvije riječi: protiv ili za. Pa nismo mi na glasačkom tretmanu. U čovjeku bi trebalo biti ugrađeno da ide prema sebi, da si bude prijatelj, a ne neprijatelj. No vlast nad sobom vrlo je teško postići, jer ima dana kada se prema sebi ponašamo kao krvnici, kao bijesni psi i kada nam sve smeta, kao po nečijoj naredbi koja ovlada našim mislima, lošim razmišljanjima, kada nam je izdržljivost granična. Iako si nakon toga dajemo obećanja da to nikada više nećemo učiniti prema sebi, da nitko toga nije vrijedan, mi to ipak ponavljamo, kao da želimo prekid odgoditi za neki drugi put. Naša dvojnost nije upitna i možda je upravo u tome čarolija skrivena, ali uzmimo u obzir da bi sigurno više voljeli i da je u našoj iskonskoj prirodi izbavitelj onaj kojeg priželjkujemo da nadvlada ‘krvnika‘ u nama. Što je u čijoj glavi skriveno ne zna nitko, čak ni onaj koji njome misli, koji je koristi u vlastite svrhe, jer oni maleni mostići kojih je bezbroj u mozgu, a od životne su važnosti, prestanu li međusobno surađivati mi smo u konfliktu sami sa sobom. I nitko tu ne može pomoći osim čovjeka samog koji će u tišini sjesti, uzeti papir i olovku (dok još znamo pisati rukom) i na tom jednom bijelom listu napisati što nas emotivno opterećuje, što nam duševno zadovoljstvo stavlja pod upitnik.
Sadašnjost i budućnost
Strah od sadašnjosti ili budućnosti, od čega je jedno osnovno, a drugo sporedno. Univerzum nas podučava da prestanemo biti prenositelji trenutaka sadašnjosti u trenutke budućnosti. Zapamtimo, u jednom danu puno je dana i nije to nikakva mudrost, niti neko drevno znanje, nego obično promišljanje da se od buđenja do spavanja ‘igramo‘ iskustvima što možemo i dokazati samima sebi. Uzmimo u obzir samo posao kojim se bavimo. I tu odlazimo iz krajnosti u krajnost. Ili radimo previše, a idući dan najradije ne bi ni ruku podigli i svaku radnju bi izbjegli makar nam i egzistencija bila u pitanju. To pokazuje da naša ljubav ipak ima cijenu, a u cijenu su utkani brojevi, što znači da je u brojevima skrivena simbolika straha. Plati, da ne bi patio ili da barem manje patiš. Zar je doista sve na prodaju? No možemo li plaćanje neizvjesnosti pretvoriti u izvjesnost? Ne možemo, jer tada bi život bio umjetan, a ne izvoran. Upravo nas neizvjesnost priprema na izvjesnost pomažući nam time da nam iznenađenja budu manje traumatična. Ali dok brojevi vladaju nama s preporukom lažne sigurnosti opstanka naše su glave poput nojevih zakopane u pijesku.
Upali u zamku
Ako nas broj identificira kao osobe što će nam onda imena, prezimena, rodni i vjenčani listovi ili osmrtnice? Kako smo lako upali u zamku prekobrojnosti, a prekobrojnost podrazumijeva određeno istrebljenje. Jesu li brojevi ‘ubili‘ osjećaje u nama ili bolje reći šesto čulo koje svi imamo? Evo čak i to čulo ima broj. Zašto naš fizički dio brojevima daje toliku važnost, kao da bez njih ne bi znali udahnuti zrak, hodati po livadama, jahati na konjima, ukrotiti divlje zvijeri, poljubiti se, pronaći svoj dom … Koji su mogući razlozi da smo mi u materijalnom svijetu sve numerirali? Nismo li numeriranjem svoj instinktivno intuitivni dio i duhovnu inteligenciju stavili u stanje mirovanja ili na čekanje. Vrlo zanimljivo, s obzirom da nitko od nas ne voli riječ čekati, jer čekanje u nama budi osjećaj kazne, nimalo ugode. Jesmo li sami sebe kaznili brojevima? Je li nam netko podvalio kako ćemo baš brojevima olakšati postojanje? Vidi se iz priloženost načina života koji vodimo.
Pogibeljne usporedbe
Brojevi su uzročnik usporedbi među ljudima koje stvaraju strelice među nama, neke s otrovom na vršku, neke bez, ali zna se što strelica učini ako te pogodi. A kada se čovjek počne uspoređivati s bilo kime vjerujući da su usporedbe poticajne, a zapravo su pogibeljne jer ne stvaraju iz čovjeka opušteno biće, nego uznemireno, razjareno… na taj način stvaramo ‘ubojice‘ samih sebe. Potpuno neprirodno. Ako se i pokušamo distancirati od tako nečega, previše je doušnika koji će nas s guštom prisjetiti o našoj brojevnoj vrijednosti. Klonimo se takvih koji se pod krinkom smiju držeći nas u zarobljeništvu numeriranosti bez koje navodno ne bi znali živjeti i bez koje bi naša praksa uvenula, a evolucija ne bi doživjela revoluciju, pa bi prestali biti disciplinirana civilizacija, nego robotska organizacija. Zar bez brojeva ne bi znali ići spavati? Zar se ne bi znali ni probuditi da nas alarm ne digne na noge? Život bi trebao biti poput konceptualne umjetnosti u kojoj prije nego što napraviš oblik, radnju uživo, ona nastaje u tvojim mislima, idejnoj projekciji, Sunčevoj energiji tvoga duha. Da ovo sve što danas poznajemo, čemu se u potpunosti priklanjamo, odjednom nestane, što bi tada? Čime bi se snašli i je li bi tada ipak morali izvući glavu iz pijeska? Bili nas tada zanimali brojevi ili bi shvatili da je prava ‘jednadžba života‘ ona koja ne stavlja broj na čovjeka kao naljepnicu vrijednosti. Ni svjetovne ni duhovne.