Čim primimo šokantnu vijest, da si olakšamo pripišemo to sudbini. Riječ koja u isto vrijeme u nama stvara pomirenje, ali i odupiranje. Shvatljivo, jer dovodi u pitanje našu slobodnu volju. A mi ljudi ipak volimo imati životne situacije u svojim rukama. No, je li to doista moguće i koliko? Sukob sudbine napisane i određene nadahnućem Energije i sudbine napisane ljudskom rukom sasvim je logičan, jer se rijetko podudara. Baš kada nam sve krene i mislimo napokon, pogodi nas udarac koji ni u najluđim snovima ne bi prihvatili kao prirodan, ali u stvarnosti moramo. Neočekivani udarci prisiljavaju nas na preispitivanje i pitanja: ''Zašto se uvijek nešto dogodi kad sve sjedne na svoje mjesto? I tko nam izmakne stolicu?'' Ispada kao da ponavljamo početke našeg života, kao da nas netko skrene na određenoj dionici puta, tek ponekad dopusti da ipak dođemo do kraja.
Predvidivo i nepredvidivo
Upravo taj poneki put uljulja nas u sigurnost, kako mi vladamo svime u životu. Iako sve izgleda i predvidivo i nepredvidivo, uza sav naš oprez i preciznu procjenu situacije, stvari ipak krenu suprotnim smjerom. Znači li to da imamo Navigatora koji čvrsto drži konce u svojim nevidljivim rukama? Takva istina nikom ne odgovara, jer time je naša slobodna volja pod upitnikom, a što više upitnika zbrka u umu sve je prisutnija. Ili smo pogriješili u definiciji pojma slobodne volje. Proizvoljnom definicijom izgubili smo se u prijevodu. Ali, ako slobodnu volju preformuliramo u osobni doživljaj, puno ćemo lakše dokučiti i razumjeti i naume Navigatora. On nam ionako nije potpisao garanciju da će naš život biti po našem zamišljaju. Nije nam zapravo rekao ništa, iako nam je dao sve mogućnosti da otvorimo 'kutiju' punu darova. Ona je u nama ostala neotkrivena tajna. Navigator naše ljudske životne plovidbe zapravo je Energija čiji oblik se manifestira osjećajem, odnosno osjetilnim čulom ne računajući na pet poznatih čula.
Beskonačna Energija
Jesmo li mi previše zaokupljeni sobom i onima koje volimo ili ne volimo zanemarili smisao i svrhu te beskonačne Energije ili smo je uzeli zdravo za gotovo? Očito jesmo. Kad je zatrebamo, a to je obično u bezizlaznim situacijama ili na rubu očaja, tada ćemo ići i na kraj svijeta tražeći pomoć. Tada ćemo moliti za promjenu sudbine, a što je još važnije da nas krš i lom ne samelje reći ćemo ''Sudbina je tako htjela.'' Ali čim prođe prvi val, a riječi pokrije vrijeme slojem prašine, opet mi nastavljamo svatko po svojoj navici. Netko i dalje nastavlja ispovijedati svoje grijehe tražeći oprost, kaje se, iskupljuje pogreške… čineći sve u namjeri da ga ubuduće snađe što manje nevolja. Nakon loših iskustava na taj način još jače dokazujemo svoju vjeru, ali se i pokušavamo nekako pripremiti ako nam molitve ne budu uslišane, kako bismo lakše podnijeli buduća traumatska iznenađenja. Netko se potpuno preobrati i prepušta stihiji sudbine, mijenjajući prijašnje doživljaje u potpuno nove. Takvi su najrjeđi, ali ih ne možemo osporiti.
Knjiga života
Povjerenje ili nepovjerenje u sudbinu ima puno lica, pa odabir nije za shodno nikom nametati. No, ono što manje-više sve ljude sigurno zanima, ako imalo uvažavamo postojanje sudbine je kriterij po kojem je bilo čija Knjiga života napisana. Imaju li prijašnji životi ikakve veze s tim (za one koji vjeruju u reinkarnaciju) ili postoji samo jedan život? Zapravo je svejedno, jer ono što ćemo svi doživjeti obična je ravna crta na monitoru. Što je poslije toga možemo samo nagađati. Možda je upravo u mističnosti tjelesne smrti tajna o postojanju sudbine. Život je vrlo slojevita tvorevina. Brzina nas uvjetuje, pa je teško pronaći slobodno vrijeme u kojem bi mirno skidali sloj po sloj, nama tako bitne tvorevine. Zanimljiva je tvrdnja, kako želimo produžiti ljudski životni vijek i što kvalitetnije provesti postojanje na trećem kamenčiću udaljenom od Sunca. Zaposlili smo veliki broj stručnih timova za pronalazak moguće formule, a u isto vrijeme življenje ubacili u petu brzinu. Zar nismo svjesni da su to dijametralni stavovi. Ako je lokacija idealna, a uvjeti života prilagođeni i psihičkom i fizičkom održanju čovjeka, zašto smo mi idealno prepravljali? Jesmo li time Navigatora prozvali lošim krojačem ili smo sudbinu uzeli pod svoje, smatrajući kako je to naše autorsko pravo. To je svakako i jedna vrsta prigovora i sumnje, te dokazivanje kako je naša inspiracija i motivacija bolje osmišljena od ičije. Takav promašaj podrazumijeva i posljedicu.
Dugovječnost i sloboda
Mi ljudi, toliko sićušni u odnosu na tu Energiju dopustili smo si oponašanje. Ako smo na taj način mislili kupiti vrijeme boravka na Zemlji, pogriješili smo. Dugovječnost je itekako lijepa, ali je sloboda življenja kvalitetniji faktor. A Energija nam je kao temeljno pravo dopustila slobodu, da ono što piše u osobnoj Knjizi života svakog bića doživljavamo kao promjenjivo ili nepromjenjivo. Sve je isključivo ovisno o odabiru kome vjerovati. U tome naša kolebljivost prednjači. Čovjek općenito najviše vremena vjeruje sebi, a zatim nekom drugom dok se ne uvjeri u suprotno. Kada je vjera usmjerena prema živim ljudima lakše ju je prakticirati, jer ako nešto ne bude po obećanom, imamo se s kime obračunati. Ali kako se obračunati s Energijom ili sudbinom kada s druge strane nema nikog vidljivog. Nikako, a to zna čovjeka jako naljutiti. Ljut čovjek ne može svoju vjeru prakticirati iz duše nego iz razuma. Kako vjeri razum ne znači ništa, to je slično praznovjerju ili bolje reći prazna vjera. Potpuna predaja duševnoj vjeri bez ikakvog truda naš će život nagraditi ponekim čudom.
Nevjerni Tome
Ali zbog želje za brzim učinkom, vjerni Tome postanu nevjerni Tome. Brzo i žestoko je potpuno neprirodno ljudskoj vrsti, pa se lako izgubiti na takvoj petlji života. Ako nam se tako nešto dogodi, kome ćemo to pripisati? Sebe uvijek opravdavamo, a nametanje krivnje drugome može izazvati plamen u kojem ćemo zajedno izgorjeti. I što nam preostaje? Sudbina. Ona se ne raspituje o našim zaslugama, dobrim ili lošim osobinama i djelima. Njezina metoda nije pretpostavljati, nego znati. Pa ako je naš sudbinski zapis potpisala Energija, tko smo mi da taj potpis ne uvažavamo kao izvorni? Je li na taj način poništavamo i postojanje Energije ili sebe stavljamo ispred nje? Što god mi činili i koliko god logičnih obrazloženja ponudili, pratimo li precizno kronološki slijed prošlih i sadašnjih osobnih događaja prestat ćemo sa zavaravanjem samih sebe.