sve o inzulinu

Svi ga spominju samo uz dijabetes, a može biti krivac za Alzheimer i rak

Iako ga svi povezujemo samo s dijabetesom i kontroliranjem razine šećera u krvi, inzulin je hormon s nizom drugih ključnih funkcija u tijelu i hormon o čijem pravilnom funkcioniranju ovise svi organi i tkiva.

 

Inzulin je jedan od središnjih hormona koji u djelovanju s ostalim hormonima kontrolira metaboličke i mnoge druge procese u organizmu. Iako ga većinom prepoznaju kao glavnog krivca za nastanak dijabetesa, inzulin se smatra najodgovornijim i za pojavu pretilosti, raznih oblika raka, Alzheimerove bolesti, osteoporoze, policističnih jajnika i poremećaja imuniteta.

Inzulin stvaraju beta stanice gušterače, žlijezde smještene iza želuca, i izlučuju ga u krvotok. On omogućuje tijelu da glukozu, tip šećera kojeg ima u većini ugljikohidrata, koristi kao energiju ili pohranjuje. Inzulin se izlučuje iz gušterače kao reakcija na povećanu razinu šećera u krvi do koje dolazi nakon svakog obroka. No, to ne znači da morate pojesti obrok da bi gušterača lučila inzulin, jer ona uvijek luči male doze tog hormona. Ipak, nakon obroka raste razina šećera u krvi pa samim time raste i količina izlučenog inzulin. Jednako tako, kad razina šećera u krvi pada, smanjuje se i količina inzulina koju luči gušterača. Inzulin djeluje kao anabolički hormon, što znači da potiče izgradnju tkiva i mišića. Kad jednom uđe u krvotok, on usmjerava glukozu (ugljikohidrate), aminokiseline i masnoće u krvi prema tjelesnim stanicama. Ako se ti nutrijenti usmjeravaju primarno u mišićne stanice, mišići će rasti, a tjelesno masno tkivo će biti dobro regulirano. Ako pak usmjerava nutrijente primarno u masne stanice, mišićna masa ostaje nepromijenjena, a povećava se udio masnog tkiva u tijelu.

Drugim riječima, inzulin potiče sve tjelesne stanice da apsorbiraju šećer i iskoriste ga za energiju, a o tome ovise funkcije svih organa i tkiva. Osim toga, on pomaže i u reguliranju razine šećera u krvi.

Kad je u krvotoku previše šećera, inzulin signalizira tijelu da višak pohranjuje u jetru. Pohranjena glukoza se ne otpušta sve dok razina šećera u krvi ne padne, primjerice između obroka ili kad je tijelo pod stresom ili treba dodatnu energiju. Kad u organizmu nedostaje inzulina ili kad on ne vrši svoju funkciju, stanicama nedostaje gorivo za proizvodnju energije, a šećer ostaje u krvi.

 

Veza s dijabetesom

Dijabetes se razvija kad tijelo ne koristi inzulin pravilno ili ga ne luči dovoljno. Postoje dva osnovna tipa dijabetesa, tip 1 i tip 2. Tip 1 je oblik autoimune bolesti, a to su bolesti kod kojih tijelo napada samo sebe. U ovom slučaju tijelo ne može proizvoditi inzulin zato što je imunosni sustav uništio sve stanice zadužene za njegovo lučenje u gušterači. Dijabetes tipa 1 češće se otkriva u mlađoj, no može se razviti i u odrasloj dobi. Kod dijabetesa tipa 2, koji je češći, tijelo postaje otporno na djelovanje inzulina, što znači da treba više inzulina da bi postiglo isti učinak koji manja količina postiže kod zdravih osoba.

Stoga tijelo počinje lučiti prekomjernu količinu inzulina kako bi uspjelo održati razinu glukoze u normalnim granicama. Nakon mnogo godina prekomjernog lučenja inzulina stanice koje proizvode inzulin u gušterači jednostavno “pregore”.

Drugim riječima, problem je kod ovog tipa dvojak: tkiva slabije reagiraju na inzulin (što se naziva neosjetljivošću ili rezistencijom na inzulin) pa ga treba više, a istovremeno učinkovitost beta stanica postaje slabija. Stoga je kod tipa 2 nedostatak inzulina relativan pa ga osobe s tim tipom bolesti ne moraju uvijek primati, a neosjetljivost na inzulin usko je povezana s debljinom i nekretanjem. Tip 2 šećerne bolesti razvija se sporo, obično se očituje tek nakon 45. godine života pa se ranije nazivao dijabetesom starije dobi. Međutim, zbog nezdravog načina života sve je češći i u mlađih ljudi, čak i djece.

 

Inzulin kao lijek za dijabetes

Injekcije inzulina kao zamjena ili dodatak inzulinu koji luči vaše tijelo mogu pomoći u liječenju oba tipa dijabetesa. S obzirom na to da osobe s dijabetesom tipa 1 ne mogu proizvoditi inzulin, moraju koristiti inzulin kako bi držale pod kontrolom razinu glukoze u krvi. Većina osoba s dijabetesom tipa 2 može razinu glukoze u krvi držati pod kontrolom uz promjenu životnih navika i uzimanje oralnih lijekova, no ako takav pristup ne uspije, i njima može biti potreban inzulin kako bi im pomogao da održe razinu glukoze u krvi u granicama normale.

 

Način primjene i doziranje

Inzulin se ne može uzimati oralno, već se mora ubrizgati pomoću injekcije, inzulinske olovke ili inzulinske pumpe. Odabir načina ubrizgavanja ovisi o osobnim preferencijama, potrebama i tome što pokriva zdravstveno osiguranje. Inzulin se može ubrizgati pod kožu na različitim dijelovima tijela, primjerice na bedru, stražnjici, nadlaktici ili u trbuh, no u ovom posljednjem slučaju ne treba ga ubrizgavati u područje unutar 2 centimetra oko pupka jer ga tijelo neće dobro apsorbirati. Inače, liječnici preporučuju da se kratkodjelujući inzulin ubrizgava u trbuh, intermedijarni i dugodjelujući u bedro, a mješavine se mogu ubrizgati u bilo koje područje. Trebalo bi što češće mijenjati mjesto ubrizgavanja kako bi se izbjeglo zadebljanje kože uslijed stalne izloženosti inzulinu.

 

Količina inzulina koja se uzima tijekom dana razlikuje se od osobe do osobe, ovisno o razini šećera u krvi i ciljevima kontrole bolesti. Dnevna količina inzulina koja je nekome potrebna ovisi o nizu faktora kao što su prehrana, razina fizičke aktivnosti ili težina bolesti.

 

Nekim je osobama dovoljna jedna injekcija dnevno, a drugima mogu biti potrebne tri do četiri injekcije. O tome koju dozu i koji tip inzulina treba koristiti svaki se pacijent treba dogovoriti sa svojim liječnikom.

 

Kad treba mijenjati režim

Održavanje niskih razina glukoze u krvi može otići predaleko i onda dolazi do rizika od hipoglikemije. Kako bi se to izbjeglo, u nekim situacijama potrebno je promijeniti uobičajeni režim apliciranja inzulina. Na primjer, potrebno je ubrizgati nešto više kratkodjelujućeg inzulina kad više jedete nego inače ili kad ste manje fizički aktivni. S druge strane, potrebno je smanjiti količinu kratkodjelujućeg inzulina u obratnom slučaju, odnosno kad jedete manje, ali vježbate više.

 

Predoziranje inzulinom

Uzimanje prekomjerne količine inzulina može dovesti do hipoglikemije. To može biti naročito opasno ako je doza bila znatno povećana. Ako mislite da ste možda pretjerali s količinom inzulina, odmah uzmite veću količinu brzodjelujućih ugljikohidrata te se javite svom liječniku.

Simptomi predoziranja inzulinom su depresivno raspoloženje, vrtoglavica i nesvjestica, pospanost, umor, glavobolja, glad, nesposobnost koncentracije, razdražljivost, mučnina, nervoza, promjene osobnosti, ubrzan rad srca, uznemirenost, poremećaji sna, otežan govor, bljedilo kože, znojenje, šum u uhu, tremor, nestabilnost pokreta.

Kod izrazito velikih doza inzulina javljaju se puno teži simptomi poput kome ili epileptičkih napadaja.

Do predoziranja najčešće dolazi zbog pogrešnog izračunavanja sadržaja ugljikohidrata u obroku, odgađanja ili preskakanja obroka nakon ubrizgavanja inzulina ili slučajnog davanja dvije injekcije za isti obrok, slučajnog ubrizgavanja primjerice doze za večeru umjesto doze za ručak ili ubrizgavanja pogrešnog inzulina (na primjer ubrizgavanje brzodjelujućeg onda kada je trebalo ubrizgati dugodjelujući).

Foto: Istock

Što nakon predoziranja

• Ako ste aplicirali inzulin prije više od 20 minuta, što prije pojedite dobar izvor brzodjelujućih ugljikohidrata poput tablete glukoze ili jako zaslađenog pića. Nakon toga pojedite dovoljno sporoapsorbirajućih ugljikohidrata poput kruha kako biste spriječili kasniji nastanak hipoglikemije.

• Ako shvatite da ste pogriješili unutar 20 minuta od ubrizgavanja, ne trebate uzeti šećer, već obrok s ugljikohidratima koji će se relativno brzo apsorbirati. Izbjegavajte masnu hranu jer masnoća usporava djelovanje ugljikohidrata.

• Obično se računa da je potrebno 10 g ugljikohidrata da se poništi djelovanje jedne jedinice inzulina. U svakom slučaju, sigurnije je uzeti previše nego premalo ugljikohidrata kad se rješava problem predoziranja inzulinom.

• Ako je riječ o jako velikom predoziranju, prvo pojedite obrok s ugljikohidratima pa nazovite liječnika ili hitnu i tražite daljnje upute.

 

Inzulinska osjetljivost

 

Što znači osjetljivost na inzulin

Što su stanice našeg tijela osjetljivije na inzulin, to je manje inzulina potrebno za postizanje istog učinka. Drugim riječima, bolja inzulinska osjetljivost znači i kvalitetnije raspolaganje resursima i bolju tjelesnu građu. No, inzulinska osjetljivost nije konstantna već se tijekom života mijenja ovisno o načinu prehrane, navikama, dobi i slično. Inzulinska osjetljivost smanjuje se sa starenjem, a poveća kad se netko počne zdravije hraniti i postane fizički aktivan. Inzulinska osjetljivost mijenja se i unutar dana: ujutro je vrlo visoka i tada masne i mišićne stanice snažno reagiraju na prisutnost inzulina. Zatim tijekom dana osjetljivost postupno opada, dok je na kraju dana najniža, a to znači da je mišićnim i masnim stanicama apsorpcija šećera otežana.

Za osobe s niskom inzulinskom osjetljivošću kaže se da su inzulinski rezistentne i takve osobe trebaju veće količine inzulina bilo iz vlastite gušterače ili iz injekcija kako bi razinu glukoze u krvi održale stabilnom.

 

Zašto je važna

U svakom slučaju, niska osjetljivost na inzulin može stvoriti zdravstvene probleme jer će tijelo to nastojati kompenzirati proizvodeći više inzulina, a velika količina inzulina u tijelu (hiperinzulinemija) povezana je s oštećenjem krvnih žila, povišenim krvnim tlakom, bolestima srca, debljinom, osteoporozom pa čak i rakom. Periodi pojačanog stresa ili bolesti mogu uzrokovati kratkoročne periode smanjene inzulinske osjetljivosti, no to se vraća u normalu kad kritični period prođe.

 

Može li i visoka inzulinska osjetljivost biti problematična

Općenito, visoka inzulinska osjetljivost znak je dobrog zdravlja, no ponekad može biti opasna. Za oboljele od dijabetesa tipa 1 ona može stvoriti povišen rizik za hipoglikemiju, no to se može spriječiti inzulinskim olovkama kojima se može aplicirati pola jedinice inzulina te tako smanjiti rizik za hipoglikemiju. Poznato je i da fizička aktivnost povećava inzulinsku osjetljivost te može povećati rizik za hipoglikemiju kod osoba koje su na inzulinskoj terapiji i drugim lijekovima koji mogu izazvati hipoglikemiju. Učinak vježbanja na inzulinsku osjetljivost može trajati do 48 sati.

 

Navike koje snižavaju inzulinsku osjetljivost 

• prehrana s niskim udjelom ugljikohidrata i visokim udjelom masti

• prehrana sa znatnim udjelom visoko prerađenih ugljikohidrata

• sjedilački način života

• pušenje

• redovito konzumiranje kofeina

• manjak D vitamina u organizmu

• neuredan ritam spavanja i nedostatak sna

• prekomjerna konzumacija alkohola

 

Navike koje snižavaju inzulinsku osjetljivost 

• 5 sati tjedno tjelovježbe, naročito trening izdržljivosti

• velik udio mišićne mase

• visok unos povrća, cjelovitih žitarica, mahunarki, čistih proteina, orašastih plodova i sjemenki

• suplementi poput omega-3 masnih kiselina, alfa lipoične kiseline i kroma

• odgovarajuća razina D vitamina u organizmu

• ograničen unos kofeina

• odlazak na posao biciklom ili pješice

• redovito pijenje čaja

• 7-9 sati sna tijekom noći

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo