Na Sveučilištu u Torontu pod vodstvom profesora Davida Haleya nedavno je provedeno istraživanje o dječjem plaču. Znanstvenici su ispitanicima - odraslim osobama - puštali snimke dječjeg plača ili smijeha te ih dvije sekunde nakon toga zamolili da prepoznaju i navedu boju slova riječi na papiru kojeg bi postavili pred njih, bez obzira na značenje ispisane riječi. Tijekom aktivnosti su neprestano mjerili aktivnost njihovih mozgova uz pomoć EEG-a. Rezultati su pokazali kako plač djeteta u odnosu na njegov smijeh dovodi do smanjenja pažnje te potiče višu razinu aktivnosti mozga za obradu nekog zadataka.
Roditelji se svakodnevno susreću sa situacijama u kojima moraju donositi odluke za vrijeme dok im je pozornost usmjerena na više različitih sadržaja. Primjerice, roditelji su zaposleni nekim kućnim poslom, zvono na ulaznim vratim zazvoni i u tom trenutku dijete počinje plakati. Kako u takvoj situaciji ostaju mirni i staloženi i rade ono što je najbolje za njihovo dijete?
Bebin plač kod odraslih osoba često uzrokuje osjećaj odbojnosti, ali također uzrokuje i tzv. uključenje kognitivne kontrole koju roditelji koriste kako bi učinkovito reagirali na emocionalne potrebe svoga djeteta. Rezultati istraživanja upućuju na to da djeca doista zauzimaju poseban i privilegiran položaj u našem neurobiološkom programiranju, a to je duboko ukorijenjeno u našoj evolucijskoj prošlosti.