Bolest ne pita

Kako je onkolog obolio od karcinoma i sam se izliječio...

Rak prostate je treći najčešći zloćudni tumor u Hrvatskoj, ali i vrsta raka koju oboljeli često skrivaju pa možda i nećete znati da se netko od vaših prijatelja ili kolega s njom bori. Evo kako su ga pobijedili onkolog Egidio Ćepulić i još dvojica Zagrepčana.

Upravo to potvrdili su i naši sugovornici, koji svojim pričama žele potaknuti i druge da tu bolest prihvate i s njom se nose kao s bilo kojom drugom bolešću. U tome veliku važnost ima i nedavno osnovano Hrvatsko društvo bolesnika s rakom prostate, u kojem oboljeli mogu dobiti drugo mišljenje, više informacija o liječenju i izboru lijekova, kao i o važnosti preventivnih pregleda za uspješan ishod liječenja.

 

EGIDIO ĆEPULIĆ (70), Zagreb

S karcinomom treba živjeti najnormalnije

Jedan od vodećih hrvatskih onkologa, prim. mr. sc. Egidio Ćepulić, koji se po prirodi posla cijeli život bori s karcinomom kako bi svojim pacijentima omogućio da prežive, prije osam godina i sam je postao svoj pacijent. Kako je od 50. godine redovito mjerio PSA u krvi, tada je primijetio da su vrijednosti porasle i posumnjao na karcinom, što je poslije biopsijom i potvrđeno.

- Nisam tome htio pridavati veliko značenje iako sam znao da imam jedan od najopasnijih tipova karcinoma prostate. U 7 ujutro sam bio na zračenju, a u 8 bih već primio prvog pacijenta. Nije dolazilo u obzir da idem na operaciju jer sam znao da u tom, početnom stadiju zračenje i operacija imaju potpuno jednak učinak, s tim da kod operacije nastaju dodatni problemi s inkontinencijom i impotencijom. S prijateljem, stručnjakom iz Londona, napravio sam svoj plan zračenja i krenuo ponašajući se kao da idem na fizikalnu terapiju. Takav je uvijek bio i moj pristup pacijentima. Uvijek sam im savjetovao da, ako mogu, rade i žive koliko god je moguće normalno - kaže prim. Ćepulić dodajući da on nije tipičan pacijent jer se već nekako srodio s tom bolešću, a i zna da danas postoje dobri načini liječenja raka prostate, pa čak i da se zaustave metastaze ako se pojave.

- Jedna od ključnih stvari je da karcinom ne shvatiš kao "osudu na smrt", nego kao bilo koju drugu bolest. Oni koji su u depresiji, plaču i predaju se prvi podlegnu bolesti, u to sam se uvjerio iz svoje prakse. Naš imunosni sustav u stanju je suzbiti karcinom, ali ako je on u stresu, a depresija jest stres, onda ne može funkcionirati kako treba. Zato je moja poruka "živi s karcinomom najnormalnije" - kaže prim. Ćepulić ističući da je on bio siguran da će izvojevati pobjedu.

Snimila: BIljana Gaurina/Hanza Media

Ni jedan dan nije bio u depresiji, radio je u vrtu i u svojoj ambulanti i to je ono što, tvrdi, jako pomaže kad se suočite s takvom dijagnozom. Uostalom, sam je donio odluku o svom liječenju, rekavši sam sebi da će, ako je znao izliječiti stotine pacijenata, valjda znati izliječiti i sam sebe. A tako je i bilo.

- Treba bolest držati pod kontrolom i kupiti vrijeme jer danas znanost jako brzo napreduje i uskoro će se pojaviti neka nova terapija ili novi lijek za svaki karcinom. Mislim da će za 5-10 godina većina karcinoma biti kronične bolesti - optimistično zaključuje prim. Ćepulić.

 

OGNJEN NAGLIĆ (68), Zagreb

Neprijatelja treba dobro upoznati da biste ga pobijedili

Kad je 68-godišnjem Ognjenu Nagliću prije tri godine dijagnosticiran rak prostate, on se zapravo osjećao fantastično i nije imao nikakvih problema, no nije pao u očaj kad je saznao da mora na radikalnu prostatektomiju. Odlučio se dobro pripremiti za operaciju svakodnevno vježbajući, pazeći na prehranu i uzimajući preparat suhog ekstrakta kurkume s bioperinom te puno vitamina C.

- Gledajući unatrag, čini mi se da sam sve to vrlo dobro podnio. Najviše su mi pomogle informacije do kojih sam dolazio preko interneta i knjige Klinike Mayo o prostati jer, kad se već moraš suočiti s neprijateljem, onda je najbolje da ga dobro upoznaš - kaže Ognjen Naglić, koji je tijekom cijelog liječenja radio i normalno funkcionirao, osim tri tjedna nakon operacije, a to što je bio aktivan također mu je bilo od velike pomoći.

Toliko se dobro informirao da je odbio preventivno zračenje koje mu je liječnica predlagala. Naime, saznao je da postoji metoda kojom se u SAD-u izbjegava primjena nepotrebnih zračenja tako da se iz uzorka krvi provjerava ima li u tijelu cirkulirajućih stanica raka, pa je dva puta slao uzorak krvi u Hamburg i nakon primljenih nalaza ostao kod toga da ne ide na zračenje, a zasad je, čini se, njegova odluka bila dobra.

Snimio: Darko Tomaš/Hanza Media

Iako u mirovini, fizički je i dalje aktivan jer smatra da je kretanje za čovjeka jednako važno kao zrak, voda ili hrana, a i njegovi hobiji - šah i sport - pomažu mu da ostane pozitivan iako, priznaje, uvijek postoji strah je li rak još uvijek prisutan negdje u tijelu.

- Ali postoje i velike šanse da sam potpuno izliječen - optimistično kaže Naglić, svjestan da je jedan od malobrojnih muškaraca koji se ne ustručavaju govoriti o ovoj bolesti. - Ovo je vjerojatno jedina bolest o kojoj ljudi ne vole pričati. Čak je i među mojim prijateljima i rodbinom dosta onih za koje nisam ni znao da su operirali prostatu dok ja nisam obolio jer su mi tek tada prišli i to rekli. Vjerojatno je ljudima neugodno govoriti o tome zato što je povezano sa seksualnošću - zaključuje Ognjen Naglić, koji smatra da je sve to što on i brojni drugi muškarci proživljavaju ljudski i da nema razloga to skrivati.

 

ZLATKO KOPJAR (59), Zagreb

Sve je lakše uz podršku ljudi koji vas vole

Sumnjiva kapljica krvi u mokraći prije četiri godine natjerala je Zlatka Kopjara, dipl. ing. strojarstva iz Zagreba, da ode na pretrage i na prvi radni dan poslije Nove godine 2013. uslijedio je šok: dijagnoza raka prostate. Tada se sve počelo jako brzo odvijati i redom su obavljeni radikalna prostatektomija, zračenje, a zatim i hormonalna terapija.

- Pustio sam da stručnjaci obave svoj dio posla, no nakon operacije počeo sam puno čitati o tome da vidim što ja mogu učiniti za sebe. Tada sam prešao na makrobiotičku prehranu i uveo jutarnje vježbe koje, umjesto kave, već tri i pol godine radim za buđenje organizma - priča 59-godišnji Zlatko dodajući da je već nakon tjedan dana primijetio pozitivne promjene. Istovremeno je vodio borbu sa sobom da vrati tijelo u formu.

Snimio: Marko Todorov/Hanza Media

Naime, kao dugogodišnji rekreativni tenisač Zlatko se želio što prije vratiti na teniski teren.

- Da mi je netko rekao da se tijelo može tako raspasti nakon jedne operacije, ne bih mu vjerovao. Bilo je teško, no vježbao sam sve dok nisam ponovno mogao trčati, to mi je bio motiv i nešto što me vuklo i bio sam presretan kad sam nakon šest mjeseci prvi put opet zaigrao tenis. Nije to bilo naročito dobro, ali je bio poticaj da nastavim jer nisam osoba koja će pasti u depresiju i prepustiti se sudbini pa što bude - kaže Zlatko, koji je cijelo vrijeme imao i podršku svoje kćeri, prijatelja i ekipe s posla jer nije skrivao svoju bolest, a i drugima preporučuje da to ne čine.

- Čovjeku je lakše kada to podijeli i izbaci iz sebe nego kada to drži u sebi. Ja sam cijelo vrijeme radio, možda sam se i prerano vratio na posao nakon operacije, ali za mene je i to bio oblik terapije - da se što prije vratim u nekakvu normalu, da ne sjedim cijeli dan i razmišljam o situaciji u kojoj sam se našao. Najgore je začahuriti se u sebe jer onda sve postaje još teže - objašnjava Zlatko ističući da nije dovoljno samo fizički se oporaviti nakon takve dijagnoze, već treba i psihološki sve to prebroditi, a to je sigurno lakše kad se s nekim podijeli.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo