“Sve što je potrebno da sakrijemo ranjenu dušu je prekrasan lažan osmijeh, i nitko nikada neće primijetiti koliko zapravo patimo”.
- Robin Williams
Kad su Carla Junga pred kraj života upitali ima li nade za čovječanstvo, njegov odgovor je bio: “Samo ako se dovoljno ljudi na ovoj planeti posveti unutarnjem radu sa sjenom. Mi ne postajemo prosvijetljeni imaginacijom objekata svjetla već osvješćivanjem tame. Iako je ova zadnja procedura neugodna i zbog toga nepopularna. “
Što je naša sjena?
Sjena predstavlja našu tamniju polovicu - sve o nama što pokušavamo zanijekati ili sakriti od drugih i od samih sebe - mržnja, bijes, sram, krivnja, strah, ljubomora, zavist, sebičnost...
Od trenutka kad se probudimo pa do trenutka kada legnemo, mi na sebe navlačimo emocionalne maske za koje osjećamo da ih moramo nositi kako bismo preživjeli i bili sposobni zadovoljiti svoje profesionalne i osobne ciljeve, da ‘živimo svoje snove’…
U međuvremenu naši roditelji obolijevaju, djedovi i bake umiru, djeca su nam zlostavljana u školi, mi prolazimo kroz razvod braka, našim najboljim prijateljima dijagnosticiraju rak…
Ali - ‘Mi smo dobro, život ide dalje’ - nastavljamo se osmjehivati…
Zašto se toliko trudimo sakriti i zanijekati vlastite osjećaje?
Velika većina nas je odgajana po modelu da djecu treba vidjeti, ali ne i čuti, što podrazumijeva određeni standard ponašanja, osobito u društvu odraslih. Od dana rođenja, većina naših roditelja i skrbnika nas je hvalila samo kad smo se "ponašali", samo onda kada smo bili dobri dječaci i djevojčice. Svijetla strana naše osobnosti bila je jedina prihvaćena i slavljena strana. Svaki puta kada smo se kao djeca osjećali preplašeni, ljuti, ljubomorni, tužni - kad god nismo bili 'dobri' - bili bismo posramljeni i / ili kažnjeni.
I zato što kao djeca nismo uspijevali izraziti naše misli, emocije, probleme ili sukobe kroz igru, gestikulaciju, zvukove ili jezik - mi tada odrastamo u tužne, depresivne, ljute, uplašene odrasle osobe s lažnim osmjesima koji se "uvijek DOBRO osjećaju".
I upravo zbog toga nam je u odrasloj dobi toliko neugodno s našim negativnim emocijama da tada poduzimamo bilo što kako bismo pobjegli od naše sjene - jedemo, pijemo, drogiramo se, upražnjavamo seks, gledamo televiziju, trčimo, surfamo internetom, vježbamo jogu, radimo prekovremeno....
Emocionalni raspad
'Najduhovniji' među nama pokušavaju izbjeći svoje tamne aspekte tvrdeći i 'dokazivajući' svijetu koliko su povezani s Izvorom, osjećajući samo čistu ljubav, svjetlo, nesebičnost i mir - a nikad negativne emocije.
'Duhovno zaobilaženje" je umjetnost korištenja naših duhovnih uvjerenja kako bismo izbjegli suočavanje s našim bolnim osjećajima, neriješenim ranama i nezadovoljenim potrebama, ili kako bismo izbjegli njihovo iscjeljivanje.
To je stanje IZBJEGAVANJA. Budući da je to stanje izbjegavanja - to je stanje OTPORA. Duhovno zaobilaženje je tamna strana duhovnosti."
- Teal Swan
Ali kako naša sjena nikada nije predaleko, ona čeka i vreba na nas i u našim najsvjetlijim životnim trenucima - kada se Pandorina kutija naposljetku razbije, često je nažalost - prekasno.
Prekasno za bijeg i prekasno za rješavanje našeg "iznenadnog" problema. Izlazimo na životnu pozornicu na kojoj se osjećamo apsolutno nesposobnima za rješavanje naših problema. Tada se već mentalno i emocionalno raspadamo. Tada smo već terminalno ili kronično bolesni. A ono što je najgore kod udara naše sjene - kada naše maske konačno padnu - u ovom svijetu koji promovira sreću i pozitivan fokus - mi se tada osjećamo potpuno sami s našom boli.
Kako možemo vježbati prihvaćanje naše sjene?
Možemo započeti tako da prvo vježbamo prihvaćanje svih naših emocija, uključujući i 'negativne'. Najprije moramo priznati i prihvatiti činjenicu da nema emocije koja je pogrešna ili loša.
Da bismo lakše pristupili našim osjećajima najbolje je leći, zatvoriti oči, duboko disati i zapitati se:
Što osjećam u ovom trenutku?
- Gdje je taj osjećaj / senzacija / emocija u mom tijelu?
- Zbog čega se ovako osjećam?
- Tko ili što utječe na mene da se tako osjećam?
- Kada sam se zadnji put osjećao ovako ?
- Kada sam se prvi put osjećao ovako?
Budite strpljivi i dopustite da se dogodi što god. U sljedećem koraku mogli bismo promatrati trajne obrasce u našem životu zbog kojih se ne osjećamo dobro. To su možda česte svađe s partnerom ili jake negativne reakcije s djecom ili roditeljima. Ista pitanja možemo koristiti za pristupanje našim negativnim emocijama.
Neka od pitanja kojima možemo doći do naših uvjerenja o sjeni su:
Kada me osoba ovako tretira, što to znači za mene (o meni )?
Što bi to značilo ako je to istina?
Što još…..?
Neka od čestih uvjerenja o sjeni su:
- Nešto nije u redu
- Nisam dovoljno vrijedan
- Neodgovoran sam
- Nisam dovoljno dobar
- Nikome nije stalo do mene
Koristan alat u radu sa sjenom:
DNEVNIK - svakodnevno pisanje o svemu što osjećamo, o onome o čemu mislimo, što primjećujemo ili promatramo
PISANJE PISMA - osobi s kojom smo u sukobu napišemo sve što osjećamo (ne trebamo poslati pismo)
RAD S UNUTARNJIM DJETETOM - pošto je ovo vrlo široka tema, pročitajte moj članak na tu temu
MEDITACIJA - pristupanje našim najtamnijim emocijama i njihovo prihvaćanje - dišemo u emocije i promatramo što se događa
UMJETNOST - mnoga najjača umjetnička djela ne bi mogla biti stvorena da nije naše sjene!
Osjetimo svoje najtamnije emocije, istražujmo ih, nacrtajmo ih, slikajmo, pišimo o njima, pjevajmo, svirajmo, plešimo - STVARAJMO!
Dozvolimo si priznati, potvrditi i razumjeti našu najdublju tminu.
Dozvolimo si prihvatiti i potvrditi naše negativne emocije.
Usudimo se sjesti i pogledati našu sjenu.
Jer sve dok je sunca, bit će i sjene koja ga slijedi.
Jedno od najbolnijih ali i najvrjednijih iskustava u našem životu je sposobnost pogledati se u zrcalo i vidjeti tko smo mi doista ( NE tko bismo željeli biti ).
Tek kad to možemo - tek tada može doći do pravog unutrašnjeg MIRA i ISCJELJENJA.