Piše: Matea Blažević, prof. psihologije
Načini kako učimo su brojni. Bez obzira na osobne razlike i stilove, neki načini učenja su univerzalni. Sigurno ste već čuli rečenicu “ponavljanje je majka znanja” pa tako i česte rečenice koje ponavljamo svojoj djeci ostaju s njima cijeli život. Iako djeca ponekad djeluju kao da ne slušaju jer vas ne poslušaju kad nešto tražite od njih da učine, jako dobro znaju ponoviti vaše zahtjeve, rečenice koje čuju od vas, čak i emociju s kojom najčešće izgovarate tu rečenicu. Osim načina kako razgovaramo s djecom, važno je biti svjestan/a što ima točno prenosimo u obliku ‘roditeljskih mudrosti’.
Svojevrsni klišej
U svakoj kulturi postoje ‘slavne’ rečenice koje roditelji (i ostali odrasli koji sudjeluju u odgoju) prenose na svoju djecu, a zapravo ne provjere kako ih točno djeca razumiju. Jedna od takvih slavnih rečenica je: “moraš više učiti”. Ova rečenica postala je svojevrsni klišej koju djeca ponavljaju kada ih se suoči s ocjenama, ali i očekivanjima da budu odgovorniji u vezi svojih školskih obaveza. No, kada djecu pitamo što to točno znači te kako bi to izgledalo, obično samo sliježu ramenima.
U prijevodu, kad dijete ponovi za vama: “znam, moram više učiti” to često služi završavanju neugodnog opetovanog razgovora o odgovornostima djeteta. Kada želite da dijete nauči biti odgovornije prema svojim obavezama (naravno, ako je to u skladu s dobi djeteta) smislenije bi bilo početi s pitanjem “Što za tebe znači više učiti i kako se to radi?”
Naime, ako dijete već sad pokazuje da mu/joj je teško sjediti i ostati koncentrirano na zadatke, logično je da neće samo od sebe produljiti to vrijeme i ‘učiti više’. Na roditelju je da pokuša razumjeti dijete i gdje je zapravo zapelo da bi se mogla planirati primjerena pomoć.
Zanimljivo je da će se mnogi roditelji sjetiti nekih rečenica koje su slušali od svojih roditelja u djetinjstvu. Iako ih tada nisu poslušali niti ih smatrali korisnima, danas ih ponavljaju svojoj djeci s objašnjenjem ‘da sam barem tada poslušao/la svoje roditelje’.
No, djeca nemaju naše iskustvo niti imaju još dovoljno razvijenu svijest o posljedicama tako da logika nalaže da tada niste mogli poslušati svoje roditelje kao što vaša djeca ne mogu poslušati svoje roditelje, vas, sada.
U prijevodu dječja logika se razlikuje od logike odrasle osobe. To znači da ako želimo prenijeti određene mudrosti i znanja na djecu trebamo provjeravati da li i kako razumiju neke rečenice koje izgovaramo.
Evo još nekih rečenica koje su česte i što se krije iza njih.
1. 'Ma nije ti ništa.'
Kada je dijete uzrujano, ovom rečenicom dobiva poruku da njegova/njena uzrujanost nije važna te ju treba ignorirati. Kada je često ponavljana, dijete uči polako ignorirati kako se osjeća i ne uči imenovati vlastite osjećaje i stanja. Ako ne razumijemo kako se osjećamo, ne možemo to imenovati i ne možemo drugima prenijeti da nas je nešto povrijedilo ili naljutilo. Ako ne možemo riječima prenijeti vlastite osjećaje, ostaje nam impulzivna reakcija kojom se izražavamo (i obično pogoršamo situaciju) ili povlačenje u sebe.
Odrasli često razumiju da je djetetova uzrujanost prolazna, ali dijete to još ne zna. Ono to tek treba naučiti i naučit će uz pomoć reakcije odraslih. Umjesto da ih učimo ignorirati osjećaje, možemo im pomoći razumjeti ih, imenovati i izraziti na primjeren način.
Bez obzira kakva je situacija, kada je uzrujano potvrdite djetetu da vidite kako se osjeća i pitajte ga što se dogodilo. Možete mu/joj pomoći i imenovati osjećaj koji vidite da je kod djeteta prisutan. To će djetetu pomoći da i u budućim situacijama zna prepoznati što mu se zbiva te će s vremenom smanjiti impulzivne neželjene emotivne reakcije djeteta.
2. 'Prestani cmizdriti i/ili Veliki dečki i cure ne plaču.'
Ovim rečenicama govorimo djeci da nije u redu pokazivati osjećaje. U prijevodu, nesvjesno ih učimo da svoje emocije drže u sebi. Za djecu je jako važno da nauče da je plakanje u redu, kao i pokazivanje svih ostalih emocija koje osjećaju, od tuge i ljutnje do sreće. Ako još niste uvjereni, pitajte se kako bi vi gledali na prijatelja/icu ili partnera/icu koja vam u trenutku tuge kaže ovu rečenicu. Da li biste se ikad više osjećali dovoljno sigurni toj osobi pokazati osjećaje nakon ovakvog pristupa?
3. 'Četvorka je super, ali da si samo malo više učio/la mogao/la si dobiti pet.'
Imati očekivanja od djeteta je sasvim ok stvar. Dapače, istraživanja pokazuju da postavljanje očekivanja djetetu pomažu da se ono osjeća viđeno, voljeno i vođeno, ali do određene granice. Ako je dijete uložilo trud u neku ocjenu i zadovoljno je tom ocjenom, ovakvom rečenicom govorimo da nije bitan unutarnji osjećaj zadovoljstva postignutim, već da je vanjska validacija učinka tj. ocjena važnija. Točnije, govorimo da je ekstrinzična motivacija važnija od one unutarnje. Uz ovu rečenicu važno je napomenuti da puno roditelja često kaže da ne žele da njihova djeca uče zbog ocjena, već zbog sebe. Gore navedena rečenica i spomenuti stav su u kontradikciji.
Ako želimo da dijete nauči biti zadovoljno svojim uspjehom (čak i kada nije po našim odraslim standardima) pohvalite ih kad vidite da su zaista zadovoljni onim što su postigli. Možete ih i pitati što su učinili drugačije ovaj put da su toliko zadovoljni ocjenom koju su dobili.
Time ćete im pomoći da osvijeste uloženi trud te da ih to čini zadovoljnim. Uz to, pomoći ćete im osvijestiti užitak u uspjehu kojem je prethodilo ulaganje truda.
Koje god rečenice osjetite da izgovarate automatski, uvijek možete provjeriti sa svojim djetetom kako ih je shvatilo. Probajte porazgovarati s vašim djetetom kako je razumjelo neku vašu rečenicu koju često izgovarate, vjerujem da će vas dijete iznenaditi odgovorom na neke od njih.