fatalne posljedice

Ova neprepoznata bolest širi se poput epidemije i omogućuje nastanak depresije i demencije, pa čak i infarkta, moždanog udara te raka

Usamljenost doživljava svatko od nas - netko više, netko manje - i ne bi je se smjelo lakomisleno odbaciti kao nevažnu. Kolika je uloga društvenih mreža u tome, pita se njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer i nudi rješenje kako si možemo pomoći u otklanjanju usamljenosti, koja se pretvara u pravu pošast. Donosimo izvatke iz knjige "Usamljenost, neprepoznata bolest", objavljene u nakladi Ljevka.

 

Zamislite da postoji bolest, sve češća, koja izaziva kronične bolove - zarazna bolest, u medicini još slabo istražena. Razvija se brže nego što se može stvoriti imunitet protiv nje, a smatra se jednim od najčešćih uzroka smrti u civiliziranom zapadnom svijetu. Bolest koja omogućuje nastanak drugih tegoba, od prehlade preko depresije i demencije pa sve do infarkta, moždanog udara i raka. Ta bi bolest tako bila značajan čimbenik rizika za nastanak drugih čestih i smrtonosnih bolesti. Istodobno bi bila i podmukla, jer mnogi oboljeli uopće ne bi znali da je imaju. Ta bolest doista postoji. Zove se usamljenost. Tako piše njemački psihijatar i neuroznanstvenik Manfred Spitzer u svojoj novoj knjizi "Usamljenost, neprepoznata bolest". Knjigu je napisao, kako kaže, da "prodrma ovo društvo, koje usamljenost još uvijek smatra poželjnom wellness ponudom za ljude pod stresom".


Bez nadzora nad životom

Naprotiv, ističe Spitzer, usamljenost je bolest s fatalnim posljedicama za tijelo i dušu. Usamljene osobe češće od ostalih ljudi obolijevaju od raka, srčanog i moždanog udara, depresije i demencije. Usamljenost je, osim toga, zarazna i širi se poput epidemije - nisu pogođeni samo samci ili samohrani roditelji nego i oženjeni. To je dosad potvrdio niz znanstvenih istraživanja i studija širom svijeta, koji ukazuju i na to da je usamljenost više od samoće. Usamljenost u ranom djetinjstvu i roditeljsko zapostavljanje mogu nepovoljno programirati mozak u razvoju i ostaviti posljedice do starije dobi.

Neugodna iskustva u našem životu ne izazivaju stres, nego više osjećaj da smo im izloženi bespomoćni. Kada osjećamo da nemamo nadzor nad životom, patimo od kroničnog stresa. Možemo ga smanjiti u zajednici s našim bližnjima; a ako, naprotiv, vodimo povučen život i neprekidno osjećamo usamljenost, to vodi do kroničnih bolesti i znatnom povećanju rizika od smrti.


Uloga društvenih mreža

Mislite li da su društvene mreže mjesta zajedništva ili usamljenosti, pita se Manfred Spitzer.

- Na internet mnogi gledaju kao na tehniku protiv usamljenosti: biti stalno online i tako uvijek povezan sa svima, na svakom mjestu i u svako doba, mnogim se ljudima čini kao najveći društveni napredak digitaliziranog doba. Milijarde koriste Facebook i Twitter s uvjerenjem da je osjećaj usamljenosti jednom zauvijek stvar prošlosti. Jer kako bi drugačije i moglo biti kada već desetljećima internet i računalo služe komunikaciji - jednoj od okosnica zajedništva! Upravo iz tog razloga povod za zabrinutost, ističe Spitzer, daju nam znanstvene studije koje dokazuju da suvremena informatička tehnologija baš kod djece i mladih zamjenjuje neposredan kontakt u dosad još neviđenom opsegu. Ispitivanje sa 3461 djevojčicom u dobi od 8 do 12 godina pokazalo je da dnevno neposredno kontaktiraju s drugim djevojčicama dva sata, ali zato provode 6,9 sati uz medije sa zaslonom. Studija je pokazala da korištenje digitalnih društvenih medija prati manje stvarnih kontakata i dovodi do smanjenja suosjećanja. Kao što se suosjećanje uči dijalogom, i razvoj jezika je uvijek društveni razvoj. I jedno i drugo mediji dokazano ometaju.

- Ljudi su u najvećoj mjeri društvena bića i prirodno su upućeni na zajedništvo. Na usamljenost reagiraju osjećajem boli. U studiji objavljenoj 2017. godine u časopisu American Journal of Preventive Medicine, na uzorku od 1787 odraslih u dobi od 19 do 32 godine, reprezentativnom za SAD, autori su dokazali vezu između doživljaja usamljenosti i uporabe društvenih internetskih medija. Stalno uspoređivanje s drugima, vlastita društvena orijentacija "nagore" i nesigurnost u sebe najistaknutije su crte osobnosti koje povezane s društvenim internetskim medijima posebno dovode do oboljenja, straha i depresije.


Društvene izolacije

Objektivno postojeća društvena izolacija, ali i doživljaj usamljenosti prate povećanu opasnost od umiranja. U usporedbi s rizičnim čimbenicima onečišćenja zraka, nedostatka kretanja, manjkave prehrane, pretilosti, pušenja i pojačane konzumacije alkohola, negativne posljedice usamljenosti i društvene izolacije na zdravlje i očekivani životni vijek su veće - kaže Spitzer.

Sve više ljudi u starosti živi samo i sve više doživljavaju osamljenost. A i mladost je usamljena, misli Spitzer. Uz nove medije, i jedan stari medij - televizija - potiče usamljenost mladih, a sadržaji koji se prezentiraju (poput brojnih realityja i izbora najboljih) ciljaju samo na jedno: biti poseban, najbolji, najljepši, oduprijeti se najvećim ludostima i upravo zato postati slavan.

 

Televizija time iznimno potiče trend sebičnosti i jačanja "naraštaja ja" dovodeći do poplave društvene izolacije.


Kada je dobro uroniti u osamu

Svima nam je poznat osjećaj kada nam je svega dosta, posebno ljudi oko nas, pa bismo se najradije zavukli u spilju. U tome se muškarci osjećaju jednako kao i žene: čovjek bi volio imati svoj mir, nikoga ne gledati i ni s kim ne razgovarati. U ovom slučaju, naglašava M. Spitzer, ima smisla uroniti u osamu. Ali, pritom je važno ne skretati pozornost na nešto drugo, ne uključivati televizor i ne potratiti nekoliko sati na internetu. To nam kratkoročno pojačava rastrojenost, umjesto da se priberemo, a malo kasnije javi se osjećaj praznine, dok dugoročno nastaje šteta za zdravlje. Ako, dakle, želite doživjeti samoću, potražite je aktivno - najbolje vani, u prirodi. Idite u zelenilo ili plavetnilo. Sat i pol šetnje prirodom sprečava simptome depresije, potiče kreativnost, smanjuje stres i pozitivno djeluje na tjelesno i duševno zdravlje, potiče povezanost s ljudima. Riječ je pritom posve konkretno o travi, grmlju, drveću, nebu i vodi.

Woman sightseeing lighthouse sea landscape in Norway Travel Lifestyle concept scandinavian vacations outdoor. Blonde girl hair on wind wearing orange hat and yellow raincoat
Getty Images/iStockphoto

Uspoređivanje s drugima i nesigurnost najistaknutije su crte osobnosti povezane s društvenim internetskim medijima.

 

Što se može učiniti

S obzirom na dokazane nepovoljne posljedice usamljenosti i društvene izolacije na rizik obolijevanja i smrtnost, prvi korak u rješavanju problema, navodi M. Spitzer, sastoji se u tome da se on prepozna.

PRVI KORAK -  PROSVJEĆIVANJE

U pogledu usamljenosti stvari su kao i kod bolova, koji su isprva smisleni i ukazuju na pogrešku u sustavu na koju treba reagirati; mogu prijeći u kronične bolove, a onda sami postaju problemom i njime se valja baviti. Moglo bi se pomisliti da je rješenje tog problema jednostavno, ali razumjet ćete (ili ste odavno razumjeli) da upućivanje na okupljališta, udruge, klubove, sastajališta različitih naraštaja ili privatni pozivi slabo pomažu u tome da se pojedinu osobu oslobodi dubokog osjećaja usamljenosti. Potapšati nekoga po ramenu i reći mu: "Javi se u crkveni zbor" kada, primjerice, nakon gubitka partnera pati od usamljenosti, može se učiniti u dobroj namjeri, ali obično je problem dublji. Što se, dakle, još može učiniti?

TERAPIJA

Često su se predlagale i iskušavale intervencijske metode koje se posebno odnose na problem usamljenosti i društvene izolacije. Metaanaliza 36 radova pokazala je da se spektar mogućnosti proteže od praćene potpore bližnjih, preko treninga društvenih sposobnosti pa sve do omogućavanja većeg sudjelovanja u društvu i kognitivne terapije za usvajanje novih misli. Kada se ta nastojanja prate profesionalno, primjerice uz pomoć liječnika ili psihologa, izgledi su dokazivo bolji.

 

DAVANJE

Spas je u davanju, a ne u uzimanju. Mnogo je opsežnih studija dokazalo uzročnoposljedičnu povezanost: davanje usrećuje. Ako ljudi (zbog reklame, društvenog pritiska i kakvih god drugih poriva) sebe više stavljaju u središte vlastitog postupanja i za druge čine manje, onda to mora rezultirati s manje sreće, a više usamljenosti. Ne samo objektivna društvena izolacija, nego i njezino doživljavanje sprečava prosocijalno postupanje, a time i doživljaj sreće. Ili još jednostavnije, piše Spitzer: s obzirom na to da su ljudi društvena bića, usamljenost im stvara stres, a zajedništvo donosi radost. Zbog toga odgovarajući postupci, koji teže većem zajedništvu, vode većem osjećaju zadovoljstva.

POMAGANJE

Bez milijuna dobrovoljaca mnoge važne institucije ne bi postojale ili barem ne bi više funkcionirale (na primjer, vatrogastvo u manjim sredinama). Ljude odlikuje to što ne pomažu samo najbližim rođacima ili dugogodišnjim suputnicima, nego i strancima. Gotovo svaki četvrti Europljanin, prema velikom istraživanju iz 2013., barem jednom u pola godine radi na nekoj organiziranoj dobrovoljnoj zadaći. Kasnija su istraživanja utvrdila povezanost davanja, pomaganja i doživljaja zdravlja. Pokazalo se da je onaj tko se bavi dobrovoljnim radom u prosjeku jednako zdrav kao netko punih pet godina mlađi koji ne obavlja takvu dužnost!

GLAZBA, PJESMA I PLES

Postoji niz studija, metaanaliza 60 pokusa o djelovanju istodobne aktivnosti, kojima je dokazano da su oni koji pjevaju i plešu 49 posto više prosocijalni, a prosocijalni učinak zajedničkog sviranja ili pjevanja dokazan je već kod četverogodišnje djece. "I tako smo se vratili savjetu o crkvenom zboru", navodi Manfred Spitzer, "ali još nedostaje duhovnost". Kako on kaže, nije stvar isključivo u receptorima za sreću niti u stvaranju zajedništva po svaku cijenu. - Riječ je više o tome da se spozna što nas ljude čini bićima zajednice. Davanje i pomaganje potiču suradnju, a glazba, pjesma i ples usklađuju, što dokazano opet vodi prema suradnji. Svi postupci koji nas zbližavaju djeluju protiv usamljenosti.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo