Odlazak stomatologu rijetki bi nazvali ugodnim iskustvom. Najčešće je takav stav prema zubarima posljedica pogrešnog prvog dojma koji smo stekli kad smo prvi put otišli na pregled ili čak – odmah na početku – popravak. No, ugodna i opuštena atmosfera, liječnici i asistenti bez bijelih kuta i ordinacija bez onih tipičnih 'zubarskih' mirisa, svakako može pomoći da se pacijenti opuste. Čak i oni najosjetljiviji pacijenti: mala djeca ili osobe s posebnim potrebama.
A mnogo iskustva upravo s takvim pacijentima ima zagrebačka stomatologinja Maja Mimica koja nam je otkrila kako su došli na glas zubara kod kojeg se djeca ne boje i kod kojeg baš ništa ne boli.
Kod vas u ordinaciju dolazi puno djece koja se nakon toga ne boje zubara. U čemu je tajna? Kako bi zapravo trebao izgledati taj prvi posjet stomatologu?
- Roditelji često dovode djecu na vlastiti pregled da vide kako zubar njima nešto popravlja, no taj se način nama pokazao posve kontraproduktivnim. Roditelj misli da će dijete osvijestiti kako mamu i tatu ništa ne boli, no umjesto toga, ono vidi pokvarene zube, zube koji nedostaju, čišćenje kamenca pri čemu bude i krvi pa dijete tako samo dobije averziju od posjeta stomatologu. To je jedan krivi put.
A drugi je posve krivi način kad roditelji dolaze u trenutku kad dijete već nešto boli. Tada dijete u startu dolazi s boli i strahom. Mi i tada to odradimo kako treba, napravimo što je potrebno i dijete prestane boljeti, no takav prvi kontakt nije dobar.
Najbolje je doći kad dijete ima oko tri godine i, što je važno, kad dijete ništa ne boli i obaviti prvi pregled. Tako se dijete upozna s ordinacijom, čitavim postupkom, liječnikom... Mi čak i ne nosimo bijele kute baš iz tog razloga da to sve skupa ne izgleda presterilno i da ne asociramo na bolnice, cijepljenja i sve ono što djeca eventualno prolaze u ostalim ordinacijama. I tako, nakon što se malo poigramo, ispričamo posebnu priču, pregled može početi. Pazimo da nikad ne upotrebljavamo riječi poput 'bušenje', 'igle', 'anestezije', 'šprice', 'rupe'... Sve što je potrebno, djetetu se može ispričati tako da zvuči prihvatljivo. Naravno, u tima našim pričama pojavljuju se i poznati Gric i Grec, anestezija je 'mazanje', ne dajemo 'pikicu' nego samo mažemo, igramo se i tako prođe pregled.
Osim samog popravka zuba, ljudi, a pogotovo djeca, boje se anestezije i te strašne igle. Kako se nosite s tim strahom?
- Naša djeca koja dolaze kod nas u ordinaciju godinama dobivaju anesteziju, no toga nisu ni svjesna. Kad je djetetu oko 12 godina odlučimo – obično krivo! - da je sada dijete dovoljno zrelo da im otvoreno kažemo da se radi o injekciji. No i tu bude krive procjene. Djetetu onda kažemo: 'Ali 10 godina si dobivao injekciju i ništa nisi osjetio'. Evo, ja sam svom sinu prvi put otvoreno davala anesteziju kad je imao 14 godina, a on kad je vidio iglu rekao je: 'Gdje ćeš ti s tim? Nikad mi to nisi davala!'. Na to sam mu odgovorila da je, naprotiv, svaki put dobio anesteziju. Tako da možemo reći da nikad nije dovoljno kasno za nekome reći da će dobiti injekciju. Nikome to nije ugodno čuti.
Takav pristup, pretpostavljamo, uči se kroz duži vremenski period i kroz praksu?
- Da. Naš način pristupa djeci odrastao je i sazrijevao skupa s našom djecom, pa smo zapravo na njima shvatili što je najbolje i koji pristup primijeniti. To je bilo učenje u hodu. Uvijek nekako to izvedemo da dijete ne vidi iglu, a kasnije smo shvatili da taj pristup dobro djeluje i na odrasle kojima također nije svejedno kad je u pitanju injekcija. Ponekad mi se zna dogoditi da pacijenti nakon pola minute, tek kad im usta počnu trnuti, shvate da su dobili anesteziju. Onda me pitaju jesam li im što dala – jer samu injekciju nisu osjetili. Naprosto sam uvježbala dati injekciju tako da se to ništa ne osjeti. Neke sam stvari isprobavala i na samoj sebi pa tako doista znam da ništa ne boli. I neki odrasli ljudi jako se teško opuste i boje se, onda im pristupamo baš kao i maloj djeci. No i taj strah je proizašao od krivog pristupa kad su kao djeca prvi put išli na pregled stomatologu.
Maja Mimica
Zanimljivo, prvo ste završili medicinu, pa tek onda stomatologiju?
- Točno. Cijeli život sam znala da ću biti doktor i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Oduvijek sam znala da ću liječiti, liječila sam životinje, a nisam imala problem niti gledati igle, krv... Nisam bila gadljiva. S 18 godina ideja mi je bila ići liječiti djecu u Etiopiji. To se nije nikad ostvarilo, ali to je bila ideja. No dok sam studirala medicinu, počeo je rat i dobiti posao kao medicinar bilo je nemoguća misija. Tako sam se odlučila za stomatologiju. Ja sam tako '92. godine diplomirala medicinu i odlučila ipak studirati dalje. Srećom, nešto mi se ispita i priznalo s medicine. Prelazak na stomatologiju je samo na početku bio povezan s praktičnim razlozima, no ja sam se u stomatologiju vrlo brzo zaljubila. To je srodno, zapravo jedan te isti posao.
Ono što je posebno važno za naglasiti i da radite s osobama s posebnim potrebama?
- Da, imamo nekoliko osoba sa sindromom Down, invalide, nekoliko autistične djece. Njima doista treba pristupiti na poseban način. Ali moram naglasiti da su i roditelji takve djece doista posebni. Naime, oni su svjesni da su prepušteni sami sebi jer sustav nema rješenje kako pristupiti takvoj djeci. Događa se da, recimo, autistično dijete koje nešto boli mora i po dva mjeseca čekati da dođe na red. A zapamtite, to dijete čitavo vrijeme boli zub! Već nakon tri dana nespavanja, roditelji su izvan sebe – a naručeni su tek za dva mjeseca. No kad napokon i dočekaju taj pregled, prvo moraju napraviti sve moguće pretrage da bi uopće mogli dobiti anesteziju. A kad napokon i to prođe i obave pregled i popravak, roditelji mi znaju reći da se djetetu stanje s njegovim autizmom nakon opće anestezije i pogorša. Mi takve zahvate uspijevamo odraditi s lokalnom anestezijom. Pristupiti autističnom djetetu je jako teško jer tu zapravo nema komunikacije. Roditeljima prije zahvata kažemo da mogu biti sigurni da njihovo dijete ništa neće boljeti, bez obzira što takav pregled može nelijepo izgledati i dijete ćemo možda morati držati. To je jedan način, a drugi je sedacija kad dođe naš anesteziolog i odradi svoj dio posla.
Među našim pacijentima ima i osoba s cerebralnom paralizom te kad se suradnja jednostavno ne može postići, onda i takve postupke radimo pod sedacijom. Našim instrumentima može se pristupiti i u invalidskim kolicima što dosta olakšava čitav pregled. Nazvala nas je jednom jedna mama s tako bolesnim djetetom i pitala nas može li ga dovesti na pregled. Kad smo joj odgovorili da može, s druge strane je nastao tajac, jer vjerojatno ni sama nije očekivala da ćemo ga primiti. Tko zna koliko je odbijenica prije toga dobila. Rad s takvom djecom traži puno truda, fizičkog i psihičkog angažmana... Manje energije iziskuje odraditi konkretne popravke na pet odraslih ljudi, nego na jednom tako bolesnom djetetu. No upravo smo od njihovih roditelja naučili jednu vrijednu stvar, a to je da si stalno u glavi moraš vrtiti misao: 'Ja njemu sada pomažem!'
Sve što ste nam ispričali ne bi bilo moguće bez kvalitetnog tima...
- Da. Kod nas radi sveukupno 12 ljudi, što doktora, što asistenata. I većinom je to mlađa ekipa. Tako da naše znanje, pogotovo znanje rada s bolesnom djecom koje nemaju prilike nigdje drugdje isprobati i naučiti, oni prenose dalje. Naglasila bih da je u 20 godina troje doktora otišlo od nas, ali ne u drugu ordinaciju nego su otvorili svoju. To mi je i izuzetno drago jer to znači da sam im ja pomogla da sazriju kao i lijecnici i poduzetnici te se odvaže na takav korak. Također, u svojim organizacijama nerijetko preslikaju naš način rada jer im je posve zadovoljavajuć.
Stomatologija, zapravo medicina općenito, stalno se mijenja i stalno je potrebno učiti nove stvari...
- Naravno! Za sve djelatnosti je važno, ali za medicinu i stomatologiju posebno, da se stalno bude u korak s tehnologijom i novim znanjima i dostignućima Tako da stalno idemo po kongresima, radionicama i seminarima. To jednostavno moraš jer tehnologija vrlo brzo ide naprijed. I to toliko da će možda nekad u budućnosti roboti raditi popravke. Ni ipak, upravo ovaj dio pristupa čovjeku ili djetetu koje se boji, roboti nikad neće moći obaviti. Taj ljudski pristup je nezamjenjiv. Uostalom, mi se trudimo ne izgledati kao doktori, a ordinacija i ne izgleda kao ordinacija, nema onih tipičnih mirisa... U redu, zvuk bušilice se ne može promijeniti, ali sve ostalo može. Mislim da je važno demistificirati medicinsku struku. Mi radimo posao kao i svaki drugi. Volimo biti prijatelji sa svojim pacijentima, a ponekad smo osim stomatologa, svojim pacijentima i psiholozi. Svašta čujemo od njih, a to nam potvrđuje da se ovdje osjećaju opušteno.
No te opuštene atmosfere koju osjećaju pacijenti, pretpostavljam, ne bi bilo bez opuštene atmosfere među samim zaposlenicima?
- Dakako! Ta opuštena atmosfera je rezultat i toga što smo mi više prijatelji nego kolege. Družimo se i izvan ordinacije. Idemo na večere, pića, skijanja. Cure imaju organiziranu rekreaciju u vidu tenisa, što sam ja inzistirala jer je tenis još od djetinjstva moja druga ljubav. Moram naglasiti da je u našem poslu tjelesna aktivnost jako važna zbog toga što mi radimo u jako nezgodnom položaju i leđa su nam pod opterećenjem, pa je važno baviti se sportom.
Osim domaćih, dolaze li u vašu ordinaciju i strani pacijenti? O dentralnom turizmu se puno govori...
- Imamo pacijente koji nam dolaze izvana i Hrvatska je postala apsolutna meka za dentalni turizam. No i u tome malo kasnimo za nekim zemljama, primjerice Mađarskom jer je sama država počela ulagati u marketing općenito medicinskog, ne samo dentalnog turizma. Kod nas se to ipak još uvijek svodi na individualni angažman pojedinih ordinacija. No unatoč svemu, mogu reći da smo u tome prilično uspješni, pogotovo Istra i okolni krajevi gdje dolazi puno ljudi iz Italije, Slovenije... Mi također radimo dentalni turizam, ali baza su nam i dalje domaći pacijenti.
Ima li razlike u stomatološkoj usluzi u Hrvatskoj i u drugim razvijenim zemljama?
- Što se tiče hrvatske stomatologije, mogu reći da smo apsolutno ukorak sa stomatologijom u drugim zemljama. U svemu - u svim tehnikama, zahvatima... Jedino nismo u cijeni. Tu još uvijek kaskamo. Ono što vani košta 800 eura, kod nas košta 800 kuna. Eto, takav je otprilike omjer. Sve klinike po Zagrebu rade jednako kvalitetno, s istim materijalom, usluga je apsolutno ista kao vani – samo je cijena znatno manja. Mislim da je to važno naglasiti.