Ostala je samo bol

Jedna strastvena ljetna avantura obilježila mi je život. Hoću li ikada više nekome vjerovati?

Kada sam ocu i majci sve ispričala, nisu povjerovali. Čak su me proglasili lažljivicom. Ostala sam potpuno sama. U meni se javio vulkan koji je eruptirao...

Kažu, ljetne se avanture pamte. Ja sam svoju dobro upamtila. Zaustavila mi je dah od strasti, dok sam s njim u vodi uvijala tijelom kao jegulja, a noć nas je radoznala promatrala. Postojali smo jedino mi i užitak. Baš zato što sam znala da ljubav ništa nema s tim i da ćemo nakon odmora svatko na svoju stranu, privlačnost je bila veća, a meni uspomena više.

Ja sam tog ljeta bila djevojka koja se radovala svakom danu, sanjareći na plaži o dugim noćima i pozama. Danju smo glumili delfine, spuštali niz tobogan, vadili morske zvijezde i ponekad bodlje ježa iz stopala. Dodiri u prolazu bili su priprema za igru naših tijela pod zvijezdama. Koliko sam puta poželjela da zauvijek ostane tako, ali samo poželjela. Došla je zadnja noć. Za mene. Za njega nije. Nakon mog odlaska on je imao ugovoren sezonski posao. Spasilac za one nemarne koji se otisnu predaleko od obale ili precijene svoje mogućnosti kao plivači. A i nezgode su uvijek u blizini, kojih se čovjek sjeti nakon što se dogode.

Pomalo me hvatala ljubomora, jer sam zamišljala slijedeću na mom mjestu. No, brzo bih se otarasila takvih misli, jer mi nitko nije dao pravo da uđem u njegovo srce. Ono što sam željela to sam i dobila, kao i on. Ljetna avantura prestala je rečenicom do sljedećeg ljeta. No ono što čovjek kaže ne znači da će uvijek tako i biti.

 

I nije bilo. Čim mi je menstruacija kasnila, posumnjala sam na ono što sam najmanje priželjkivala. Prerano postati majkom i to s osobom o kojoj ništa nisam znala. Ipak sam se nadala da je u pitanju hormonalni poremećaj, od kojeg sam ionako patila. Ali ono čega se čovjek najviše boji… No, svatko snosi posljedice svoga čina, pa tako i ja. Ali kada je posljedica čina stvaranje živog bića, posljedicu je puno teže otkloniti. Zbog emocija. Realna situacija u kojoj sam se našla, nimalo nije bila povoljna za mene i posljedicu moje ljetne avanture.

Obitelj i pravila

Trebalo sam puno hrabrosti da se suočim s vrlo tradicionalnim roditeljima čiji je život bio okovan pisanim pravilima. Ništa kod njih nije išlo preko reda. Njihovo osnovno pravilo bilo je sve u svoje vrijeme. Ali kada je unuče u pitanju, nakon prodike, nismo te tako odgojili, ti si sramota naše obitelji… pravila su popustila. Do tada sam ionako sve odradila po tim časnim pravilima. Zanimljivo, otac je oduvijek želio pravnika u obitelji, što sam i postala. Majka je oduvijek željela da živim na državnim jaslama, što sam i učinila. Pomalo sam se osjećala kao rezervirana roba za njihove interese. Imam li pravo na prigovor? Nemam. Pristala sam.

Jedina prednost cijele ove posljedice bio je, što su me već za vrijeme studija stambeno osigurali. Otac se isprsio uz dozvolu majke kupnjom prekrasnog dvosobnog stana u centru Zagreba, čiji je vlasnički list nosio moje ime. Tako su se osigurali od sramote, jer u dolini Neretve pošteno se poštenim plaća. Kako su otac i majka bili građani 'prvog' reda, pomisao da im kćer izađe iz tog reda za njih bi značila podbačaj. Zato su moju posljedicu imali namjeru ispraviti, ako treba i na prisilan način.

Opet sam pristala...

Iako sam znala samo ime i prezime oca neželjenog djeteta, moj dragi tata ipak ga je pronašao. Obavijestio me s ponosom u glasu kako je Bog na našoj strani, jer njegov budući zet također dolazi iz doline Neretve. Tata mi je tvrdio kako mi je sjekira pala u med i da će se on o svemu pobrinuti. Opet sam pristala, ali ovog puta, ne na sve od mene traženo.

Vjenčanje sam odbila. Osjećaj budućeg majčinstva poremetio je dosad ustaljeni red u meni. Zajednicu obitelji sam poštovala, ali papir nisam smatrala neophodno potrebnim za to. Otac je previdio da me vezao uz zgubidana, koji je najviše na svijetu volio sebe. Doduše nije se zvao Narcis, iako bi mu to ime jedino pristajalo, što sam vrlo brzo uvidjela živeći s njim u mojem stambenom prostoru.

 

Nije on bio čovjek od posla niti je težio sagraditi kuću od cigle. Živio je od danas do sutra, koristeći povlastice moje kase. Našoj djevojčici dao je ime po liku iz knjige dječje fantastike. Počeli su problemi. Naša mala Alisa nije živjela u zemlji čudesa, nego u domu nasilja. Zgubidan ne samo da nije podnosio mene, nego ni Alisu. Nikada joj nije kupio igračku, nikada ispričao bajku, nikada odveo na ljuljačku. O njoj zapravo nije znao ništa. Za njega je malena bila apstraktan pojam. Mene bi izudarao za svaku sitnicu i to pred našom Alisom. Dobro je upamtila krv iz mog nosa, i zatvoreno oko ispod kojeg ni sunčane naočale nisu mogle sakriti modricu.

Plaćala sam njezinu radost

Kada sam ocu i majci ispričala u kakvom strahu živi njihova unučica i ja, nisu povjerovali. Čak su me proglasili lažljivicom. Ostala sam potpuno sama. U meni se javio vulkan koji je eruptirao. Alisinog oca izbacila sam na ulicu, odrekla se alimentacije, ali mu ipak dopustila da je posjećuje kad god poželi i provede s njom vrijeme. Nije dolazio, osim ponekad, kada bi njemu zatrebala financijska pomoć. Da dijete potpuno ne odvojim od oca, plaćala sam njezinu radost što ga vidi, makar na pet minuta. Posljedica njegovog nasilja prema meni, našu Alisu dovela je do psihologa, uz čiju smo pomoć naučile samovati, biti dovoljne jedna drugoj.

I što na kraju čovjek doživi? Zahvalu? Pohvalu? Ljubav djeteta prema majci? Ništa od toga. Odbacila me kao krpu s prvim znacima moje bolesti. Otišla živjeti sa ocem zgubidanom. Da me ne ubije emotivna bol, poistovjetila sam to sa stockholmskim sindromom. Za kap njegove pažnje izdala je majku. Kome da vjerujem poslije ovakvog razočaranja?

MISAO TJEDNA

Put dobrote i ljubavi većinom je popločen tugom.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo