Dnevnik cure iz grada

Ako živim na selu, jesam li seljanka?

Vodeći se iskustvom i naučenim, ponekad se nesvjesno zatvorimo za nove ideje i istine. Tek kada nam netko drugi jasno i glasno zaurla u lice ono što je svima jasno, počnemo razmišljati ojesmo li možda u krivu...

'Ja sam seljanka', rekla mi je ponosno kćer na povratku iz vrtića.

'Kako seljanka?!', pomislila sam.

'Ne, ti si iz grada, a živiš na selu', uvjeravala sam ju, ali i samu sebe iako već sedam godina živimo u našoj osamljenoj kući kraj šume 20-ak kilometara udaljenoj od Zagreba.
Od rođenja sam živjela u trnjanskom neboderu, redovito odlazila na špicu još s mamom i sestrom svake subote ujutro, obožavam Gornji grad čiji sam svaki kutak prošla u srednjoj školi...

'Pa nismo mi seljaci', zgrozila sam se. Moja šestogodišnjakinja se čudila. Nikako joj nije bilo jasno u čemu je problem. Imamo imanje, koke, tri psa i četiri mace. Sadimo vrt, a djeci je omiljena aktivnost nakon povratka iz vrtića penjanje po stablima i traženje jagoda po žbunju. Živimo u malenom mjestu u kojem je vodovod došao tek ove godine.

 

Imamo i dućan, aha

Da ne bi ispalo da smo u potpunoj zabiti, u središtu sela je dućančić (koji ne prima kreditne kartice) i pošta koja radi dva sata dnevno. No, kako god okreneš - mi živimo na selu i seljaci smo.
Moja kćer u svemu tome ne vidi problem. Kaže da je nama super. Mi imamo najbolje od grada i najbolje od sela, kaže ona veselo. To dijete je jednostavno pametnije od mene. Lišeno stereotipa i drugih gluposti koje si namećemo tijekom života.
Kad smo je upisali u novozagrebački vrtić mislila sam da će joj biti krivo kad shvati da svi žive u tamošnjem naselju, a mi smo udaljeni kilometrima dalje. Budući da je vrlo brbljava i otvorena, njena teta me već drugi dan pitala sa znatiželjom 'Kaže Ema da imate golubove kod kuće?'. Vidjela sam joj na licu kako zamišlja našu neobičnu obitelj u 50 kvadrata stana i s nekoliko golubova koje puštamo da kljucaju na tepihu. I mlađi sin se brzo 'izlajao' iako tad nije previše pričao. Teta mi je ispričala kako veselo reagira tek kad vidi igračku traktora.

Foto: iStock

 

Razlike su se brzo vidjele

Koliko god sam se pravila da nisu drukčiji od vršnjaka s kojima su se svakodnevno družili, razlike su brzo došle na vidjelo. Moja djeca ne igraju se u parku ispred kuće jer parka nema, ali su zato cijeli dan u dvorištu. Nemaju baš ni previše vršnjaka u susjedstvu, ali su se naučili igrati sami. Ne možemo trknuti u dućan po sladoled jer se do dućana ide autom, ali znaju cijeniti kad ga dobiju. Ali sve te razlike su zapravo odlična stvar. Naši dječji rođendani su uvijek prezabavni jer su u prirodi i drugačiji, Emine prijateljice sve bi rado prespavale kod nas, čak je nedavno moj muž imao malo predavanje u njihovoj vrtićkoj grupi gdje je pričao o ptičicama koje nas okružuju. Moja djeca su bila jako važna.

 

Učite od svoje djece

Odjednom je i u mojoj glavi prestalo to 'sa sela' zvučati tako strašno. Na selu su ljudi vrijedni. Većinom rade puno više nego oni u gradu. I nikad se ne hvale zato jer su pokosili svoj travnjak ili nakon 'regularnog' posla zaštihali vrt. I mogu vam reći da je većina djece koju sam upoznala u našem selu izuzetno pristojna i skromna. Oni moraju putovati svaki dan više od sat vremena da bi se školovali, i kad je toplo i kad pada snijeg. Vole otići u kino ili na koncert, ali im za sve treba puno više truda jer su oni sa sela koje je jednostavno dalje. Ali svi redom najviše vole svoj dom. I zato i ja sad ponosno kažem – 'Da, sa sela sam i baš sam sretna zbog tog!'.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo