Piše: Sara Peranić, vlasnica bloga Sluša-Lica
Tema partnerskih odnosa mnogima je zanimljiva. Ipak, čini se da je često u pozadini tog interesa pitanje: Kako da promijenim svog partnera?
Nasreću i nažalost jedino koga možemo mijenjati smo mi sami. Kažem nasreću jer je to zapravo dovoljno, a nažalost jer taj put nije baš jednostavan, lakše je kriviti drugoga.
Jedino koga možemo mijenjati smo mi sami.
Kako se osjećati dobro u vezi?
Postavite si pitanje kad se ja osjećam voljeno?
Osjećamo se voljeno kada nas se uvažava, prihvaća kakvi jesmo. Dakle, kada nas se ne nastoji kontrolirati i mijenjati.
A što mi vrlo često radimo svojim partnerima? Nastojimo ih kontrolirati i mijenjati. (i sad ide ono pa ne uvijek ali kad sam u pravu a on/ona u krivu naravno da mu ili joj to moram reći).
Potreba da kontroliramo druge nije neprirodna. Kada razumijemo kako ljudi funkcioniraju shvatit ćemo da je to vrlo logično ponašanje.
Dva svijeta
Svatko od nas ima u glavi ideje kako bi stvari trebale funkcionirati, kako bi veza trebala izgledati, kako bi se partneri trebali ponašati, kako bi se trebali ponašati u određenoj situaciji.
Te ideje skupljamo od djetinjstva tijekom čitavog života, i to nazivamo UNUTARNJI SVIJET.
Ono što se događa u stvarnom svijetu, dakle realitet zovemo VANJSKI SVIJET. Ljudsko ponašanje je namjensko, tražimo balans.
Čovjek nastoji uspostaviti ravnotežu između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Primjer:
Ako mislim da bi partner na upoznavanje mojih roditelja trebao donijeti buket cvijeća majci, a bocu vina ocu onda ću ja biti nezadovoljna ako on to ne učini. Ipak bi bio red.
Ako malo razmislimo, postoji li samo jedan ispravan način za upoznavanje roditelja svog partnera? Ne.
Što radimo kad se osjetimo frustrirano? Nastojimo uspostaviti tu ravnotežu tako što pokušavamo promijeniti svog partnera. Natjerati ga da radi ono što mi mislimo da je ispravno.
Važno mi je naglasiti da mi to ne radimo jer smo svjesni manipulatori, mi samo želimo ravnotežu svjetova.
Ali…
Moramo razumjeti da i druga osoba ima svoj svijet i nastoji zadovoljiti svoju ravnotežu a mi ga u tome sprječavamo. I tako nastaje sukob moći umjesto spoj ljubavi.
Ljubav je percepcija prihvaćenosti
Percipiramo da smo prihvaćeni onda kada partner razumije da svatko od nas ima svoje ravnoteže koje nastoji zadovoljiti i stoga nas ne pokušava promijeniti.
Umjesto pokušaja da mijenjamo svog partnera, ono što je ključno za izgradnju dobre veze je kvalitetna komunikacija, međusobno upoznavanje partnerovog unutarnjeg svijeta.
Podrazumijevanje znači nerazumijevanje.
Što je ljubav?
Svatko od nas zna što je ljubav za NJU ili NJEGA. No, podrazumijevamo da je drugima ljubav isto što i nama “onaj osjećaj kad…”.
Je li ljubav kad smo stalno zajedno? Koliko slobode u zajedništvu je potrebno ili previše? Je li ljubav kad ti kažem što želim ili ako me voliš bi trebao znati što ja želim?
Svatko od nas ima ideju što je ljubav, što je veza. Što bolje upoznamo svog partnera, to ćemo se bolje moći slagati.
Nekada se ponašao/la kako sam htjela/htio
U ovome leži zamka. Da, nekada se partner ponašao kako želiš, no ne zato što si ti to htjela, nego je i on to htio. Dogodilo se preklapanje vaših potreba. Naravnom, mi nastojimo da se partner ponaša prema našim potrebama i onda kada su one u suprotnosti s njegovima.
Primjer:
Moj partner želi da sam ja sretna (jer je tada on dobar partner) i zna da će me razveseliti cvijeće pa mi ga donese. Ja iz toga čitam „Vidiš kako me usrećio, baš me voli“. Sutradan pitam da odemo u šetnju, a on mi govori da se već dogovorio s dečkima za košarku.
E što sada? Molim? Košarku? Petkom popodne? Pa valjda je to vrijeme za biti sa svojom curom nakon radnog tjedna. Otkad su dečki važniji od mene? Da, zapravo uopće mu nije stalo do mene.“
Tada sam tužna, vjerujem da me on rastužio. Nije. Nije me rastužio on svojim odlaskom na košarku nego me rastužio moj doživljaj njegovog odlaska. Ja sam njegov odlazak povezala sa sobom. Na to sam nadodala još svojih zaključaka i pretpostavki i tako sam uvjerena da on mene ne voli koliko i ja njega.
Suprotne potrebe
Što s onim situacijama kad ne pristajemo na kompromis? Ja hoću kineski, on meksički restoran. Ne možemo na pola. Tu postoji jedno jednostavno, a tako korisno pitanje:
Što to za tebe znači?
Ako malo razmislimo, često se s partnerom svađamo oko sitnica koje prerastu u svađu ne zbog toga oko čega je počelo nego zbog načina na koji se svađamo.
Zašto? Jer doživljavamo stvari preosobno, njegovu želju za meksičkim ja povezujem sa sobom - nisam mu dovoljno važna, ne poznaje me dovoljno, samo mu je do meksičkog i do seksa. I pritom nemamo dojam da je i naša želja ili potreba njemu jednako tako odbojna.
Dakle, je li mi to nešto u ovoj situaciji baš važno? Koliko mi je važno? Zbog čega? Takvim razgovorom možete doći do slaganja.
Inzistiranje
Pretpostavimo da se oba partnera “zainate” i kažu “e meni je baš jako važno”. I onda se krenu svađati kome je važnije. To naravno nije poanta. Ako se krenete inatiti, pitajte se što vam je važnije:
Biti u vezi ili biti u pravu?
Partner koji samo želi pobijediti u raspravi očito ima otprije neriješenih problema koje unosi u ovu raspravu. Pazite li kada i kako izražavate ljutnju? Ili izbacujete sav “prljavi veš” u trenutku razmirice? Ovo se zove borba moći.
Kaže se da kad moć uđe kroz vrata, ljubav iskače kroz prozor.
Želite li suparnika ili partnera? Nekada toliko želimo pobijediti u svađi da smo riskiramo odnos. Je li to toga?
Početak ili kraj ljubavi?
Prije nego zaključite da je vašoj ljubavi došao kraj, provjerite da nije možda zapravo tek došao početak.
Ljubav ne dolazi s prvim volim te.
To je još zaljubljenost. Ljubav dolazi nakon što je faza u kojoj smo se osjećali kao jedno završi. Sljedeća je faza borba za moć.
Zamislite to kao dizanje na planinu, u početku smo još svježi i odmorni, siti, sve ide lako. Najteži dio penjanja na planinu je pred vrh. Tada smo već i umorni i gladni. To je ta faza borbe za moć koju ako izdržimo dolazimo na vrh odakle je pogled najljepši.
Ljubav je glagol a ne imenica.
Saru možete pratiti i na Instagram profilu.