Baviti se triatlonom, sportskom disciplinom u kojoj natjecatelj treba savladati dionice trčanja, plivanja i bicikliranja izuzetno je zahtjevno, a baviti se Ironman triatlon utrkama, što znači preplivati 3,8 kilometara, zatim voziti bicikl 180 kilometara i na kraju još trčati 42 kilometra - to mogu samo najodvažniji. Sveukupno, to je 226 kilometara koje natjecatelj mora proći u kontinuitetu, bez stajanja, odmora, bez obroka, svojom snagom i snagom svoje volje. Na ovakvim utrkama sudjeluju ljudi koji su odlučili iskusiti vlastite granice i pobijediti sami sebe. Da će se tim utrkama početi baviti žena u svojoj 47., a da se prije toga nikada nije bavila baš nikakvim sportom, zvuči stvarno nemoguće i vjerojatno će svatko nijekajući odmahnuti rukom. Upravo to je napravila Đurđica Orepić, 52-godišnjakinja iz Poreča, čija priča zvuči toliko nevjerojatno, a istovremeno toliko poticajno da je o njoj nedavno snimljen i dokumentarni film. Ona je stvarno žena dostojna da bude motiv i inspiracija svakome. A kada počne pričati svoju priču i razloge zašto je napravila svoje prve korake u tenisicama, zvuči kao fantastika.
- Volim se prisjećati večeri kada sam se na neki način nanovo rodila, a moj se život tog dana poput nenadanog snažnog vjetra otpuhao u potpuno nepoznatom smjeru. Bilo je to na Vincekovo kad se slavi ponovno rođenje vinograda, veljača 2011. godine u lijepoj Krauthakerovoj kleti - govori Đurđica.
Šminkeraj je davna prošlost
- Moj partner Ivica Matošević, još par vinara i prijatelj koji se bavio bordoškim vinima, Niko Dukan cijeli smo dan jeli, pili, družili se, a oko pola noći u vrlo veselom raspoloženju došlo je do priče tko i koliko voli život vezan uz vino. Svi su imali argumente koji su frcali poput vinskih mušica o ljubavi i poznavanju vina, dok Niko nije rekao za mene povijesnu rečenicu: "Da vi volite i imate strast za vinom koliko pričate, onda biste istrčali najljepši i najmasovniji vinski maraton na svijetu Marathon Du Medoc! U srcu Bordoa kroz tih 42,2 km proći ćete 26 vinskih dvoraca, a oni najveći ljubitelji božanske kapljice mogu na tome putu okusiti najbolja vina iz tih nadaleko poznatih vinskih podruma." Ostali smo začuđeni. Ovdje nitko od nas pet prisutnih nije u životu otrčao dva kilometra u komadu. Niko je u jednom trenutku postao viši za metar, buljili smo u njega i kad smo se uvjerili da je ozbiljan, ja sam sa strahopoštovanjem upitala: Hoćeš reći da si ti taj maraton istrčao? Odgovor je bio - da, dvaput!
Rukavica je bila bačena pred pet vinom opijenih veseljaka i tako smo počeli neartikulirano bacati oklade tko će u rujnu otrčati taj nevjerojatni Marathon Du Medoc u srcu Bordoa. Naravno, svi smo nazdravili i rekli da ćemo ga otrčati pa makar četveronoške ušli u cilj. Drugi dan nitko se nije sjetio, ili nije htio sjetiti, naše oklade osim mene. Prestrašeno i zadivljeno tiho sam ponavljala taj nevjerojatan broj kilometara: 42,2 - prisjeća se Đurđica.
Sve do tada termin sport, osim kad se radilo o njenoj djeci i njihovim aktivnostima, u Đurđičinom rječniku nije postojao. Uvijek je bila sređena, a dotjerivanje i moda bili su joj sastavni dio života, njen hobi i rekreacija. Putovanja, shopping, frizura i uvijek, ali baš uvijek štikle na nogama. Tenisice su se nalazile u ormaru, ali samo one sa šljokicama jer sportske su joj bile toliko ružne da ih nije mogla vidjeti ni na slici, a kamoli kupiti. Uvijek započete, ali nikad završene proljetne rekreacije, za bolju liniju, odrađivala je u tenisicama kupljenima u Dubaiju ili Milanu.
Rodila se jedna nova 'Đu'
- Još uvijek se zamislim kad se sjetim tog vremena. Kao da se 2011. rodila jedna nova 'Đu', potpuno drugačija od šminkerice i trendseterice koja sam bila do tada. Jer, nakon te večeri stalno mi se vraćao maraton u misli, a u ožujku sam počela razmišljati o treneru jer nisam imala pojma kako krenuti, koju opremu kupiti, i na kraju, kako se uopće trči? Poznavala sam otprije jednog trenera i predložila mu da me trenira za maraton, a on je zamalo umro od smijeha. Kad je vidio da se niti nakon par minuta njegovih šala na moj račun ne smijem, uozbiljio se i rekao: bit će to Sizifov posao. Ali pristao je.Kupila sam prve sportske tenisice i trenirku bez šljokica, strašno mi je to sve izgledalo - priča Đurđica.
U 20 mjeseci istrčala je 10 svjetskih maratona i 18 polumaratona.
Ništa me nije moglo zaustaviti
Treninzi su počeli, bilo je uspona i padova, ali Đurđica se nije predavala. Sredinom rujna 2011. godine istrčala je svoj prvi maraton, Marathon Du Medoc. Bila je to inicijacija, kaže, nova strast, čista ljubav. Nakon toga, u 20 mjeseci istrčala je 10 svjetskih maratona i 18 polumaratona. Savladala je maraton u San Sebastianu, Valenciji, New Yorku, Barceloni, Parizu, Roterdamu, trčala je u Tasmaniji, Sajgonu, Niagari. U svaki grad u koji bi došla sa svojim partnerom Ivicom Matoševićem, Đurđica bi u rano jutro obula tenisice, i da uopće nije poznavala ulice, parkove, otrčala najmanje 10 kilometara.
- Sjećam se da sam u Chicagu u šest ujutro otrčala sama punih 17 kilometara i bez imalo straha da ću se izgubiti vratila se pred vrata hotela koji je bio u strogom centru. Ali kad nešto volite, kad postoji strast i volja da to odradite zbog sebe, tada ništa i nitko ne može stati na put - kaže Đurđica.
A onda je 2013. godine pročitala najavu za triatlon utrku u Poreču, radilo se o 2 km plivanja, 90 km bicikla, i 21 km trčanja, ukupno 113 km.
- Nakon prve inicijacije s maratonima, ovo je ponovno izgledalo kao put na Mjesec. To ljeto, 2013. godine u kolovozu sam naučila plivati kraul, prvi put sa svojih 49 godina. Trebalo mi je 15 dana da savladam tehniku i zaplivam 2 km u komadu. Prije toga nikad nisam niti pomislila da bi se mogla kupati više od trenutka rashlađivanja u plićaku. Bila sam vrlo ponosna na sebe. Tada sam počela razmišljati o novim izazovima, a najvažnije mi je bilo što me Ivica podržao riječima: “Ma možeš ti sve! Triatlon podrazumijeva i vožnju bicikla, a ja nikad dotad nisam sjela na cestovni brzinski bicikl. Prije utrke vozila sam “bajk” svega deset dana i blesavo vjerovala da ja to mogu. Pala sam tri puta samo zbog zakačenih tenisica, a jednom me auto srušio na kružnom toku. Ništa me nije moglo zaustaviti, adrenalin, strah, sve te emocije koje su mi punile oči suzama, budile me usred noći, sve je to još više jačalo moju želju da završim svoj prvi triatlon u životu - priča Đurđica.
Uvjerljivo zadnja
Na biciklu je na svojoj prvoj triatlon utrci u Poreču bila uvjerljivo posljednja, već su bili pustili promet pa je do cilja imala policijsku pratnju sa sirenama.
- Bilo je to u mom gradu, na mojoj rivi pred mojim sugrađanima koji su me bodrili, a mnogi i umirali od smijeha s mišlju “što joj to treba”? Iza bicikliranja je slijedilo trčanje, bolje rečeno šepanje, ali sam konačno u svojoj kategoriji osvojila 3. mjesto. Nakon ovog iskustva nije se odmah desila ljubav prema triatlonu i još sam čvršće stajala iza prvog stava da triatlonci nisu ljudi s ovog planeta. Odlučila sam se vratiti trčanju koje sam bez problema i prevelikih odricanja savladavala u dobrom vremenu, maraton za 3,42 sata, a polumaraton za 1,42 sata - priča Đurđica.
Ipak je želja za novim izazovima nastavila u njoj tinjati i svoju prvu Ironman utrku završila je u Mallorci 2014. godine, s navršenih 50 godina.
- Mallorca je bilo pravo vatreno krštenje. Na samom startu u oceanu nakon 500-tinjak metara zalijepila mi se meduza preko lica, javila se neopisiva bol, nije peklo, već kao da me netko tupim predmetom udario u jagodičnu kost. Start nije mogao početi gore. Odlijepila sam meduzu, bacila je iza sebe i nastavila izbezumljeno lamatati nogama i rukama do cilja. Tijekom dionice bicikla desno mi se oko zatvorilo ispod vizira kacige, svrbjelo me, peklo, a dolazak u tranziciju za trčanja nakon 180 km brdovite vjetrovite vruće staze, meni je izgledao kao san. Nastavila sam trčati, nisu me ni bolničari volonteri mogli zaustaviti iako mi je cijela desna strana lica bila crvena i otečena, a oko se nije vidjelo. Istrčala sam tih 42,2 za 3,59 sati i utrku završila peta u svojoj skupini od ukupno 38 žena - prisjeća se Đurđica svoje prve utrke.
"Postala sam tolerantnija, strpljivija, daleko više osjećam ljude, ne trošim svoje vrijeme na beznačajne stvari."
Ustrajnost i snaga
U zadnje dvije godine završila je pet Ironmana. Tako je i na dočeku 2015. godine poželjela osvojiti kvalifikaciju za World Championship Ironman na Havajima, za što treba biti prvi u svojoj kategoriji. I to joj je uspjelo.
- Trenirala sam svaki dan osim ponedjeljka, treninzi su bili naporni kao da svaki tjedan imam utrku. Budila sam se prije zore, plivala u mračnom moru, dok samo ribari svijetle na barci izvlačeći svoje mreže, plivajući sam dočekivala prve zrake sunca. Izašla bih iz mora, presvukla se, pojela bananu, malo kolača ili tvrdo kuhano jaje i vozila zatim bicikl 70 do 110 km, a nakon toga trčala 5 do 10 km. Nakon svega baciti se u kristalno čisto more s komadom hladne lubenice bilo je neprocjenjivo – priča Đurđica.
Treninzi su bili iscrpljujući, na granici izdržljivosti, ali Đurđica Orepić živjela je svoj san. Kaže da ju je sport potpuno promijenio u svim segmentima.
- Postala sam tolerantnija, strpljivija, daleko više osjećam ljude, ne trošim svoje vrijeme na beznačajne stvari, bolja sam u organiziranju poslovnog i privatnog života, osjećam se svojom i volim se s pravim razlogom, ne zbog odraza u ogledalu, već zbog sebe same, svoje ustrajnosti i mentalne i fizičke snage - kaže Đurđica.
Unutrašnjost ormara se najviše izmijenila, cipele i štikle spremljene su u kutije za posebne prilike, a tenisice, trenirke, jakne, triatlonski dresovi s raznih utrka s ljubavlju vise na vješalicama. Rano ide spavati, rano se diže, prva misao je trening, a onda sve ostale obaveze.
- Trenutno sam u stanju fizičke obnove, minimalno treniram, krvna slika mi je katastrofalna, ahilove tetive upaljene, štitnjača mrtva, ali ja ipak uživam u danu u kojem otrčim s kćeri Petrom ili Ivicom uz more laganih 7 do 10 km ili odvozim bicikl sat vremena. Sve obaveze i druženja puno su ugodniji ako u danu odradim makar trećinu treninga - kaže Đurđica.
Voljela bi postati vegetarijanka
Otkako intenzivno trenira, više razmišlja i o onome što jede, voli kupovati zdrave namirnice i raditi shakeove, maziti se sa svojim kućnim ljubimcima Čikitom (dugodlaka čivava) i mačkom Bambuchom.
- Kad nisam u pravom treningu, a to znači barem dva mjeseca pred natjecanja, jedem sve što volim. Ivica i ja veliki smo hedonisti i uživamo u čulu okusa. Ne jedem suhomesnate proizvode, izbacila sam sve konfekcijske mliječne proizvode, ugljikohidrate izbjegavam, ali obožavam dobre sireve i čokolade. Voljela bih postati vegetarijanac, no iako sam više nego dvostruko smanjila unos mesa, još uvijek vučica u meni bleji na janjetinu, goveđi rep, obrazine - kaže Đurđica Orepić koja nakon svih završenih utrka ima i nove velike planove.
"Volim se prisjećati večeri kada sam se na neki način nanovo rodila, a moj se život tog dana poput nenadanog snažnog vjetra otpuhao u potpuno nepoznatom smjeru."
- Obožavam istraživati nove utrke i gradove u koje ćemo putovati. Za ovu godinu moram smanjiti svoja očekivanja jer sam pretjerala u prethodne dvije godine. U 2017. krenut ću s utrkom u Zadru, Falkenstairner dugi triatlon (113 km) krajem svibnja, zatim 70,3 Ironman Luxemburg (113km) u lipnju, te Ironman 70,3 Cascais u Portugalu(113 km) i na kraju, ako zdravstveno sve bude u redu, u listopadu me čeka Ironman Barcelona (226 km). Očekujem da uživam u svakom jutru, svakom danu, da moja obitelj i prijatelji budu ponosni na ono što radim i da utrke na koje idem ponovno budu motivacija drugima, a meni nezaboravna pustolovina kao i ove do sada - kaže Đurđica.
A da je velika inspiracija mnogima, najbolje svjedoče poruke i pisma koje redovito dobiva i od muškaraca i žena.
- Veseli me što su mnogi u mojoj priči pronašli motivaciju, pokrenuti se u bilo kojem smjeru, bilo da je riječ o poslu, obitelji ili rekreaciji. Pokrenuli su se iako su mislili da je nedostižno, da je prekasno, da nemaju vremena, da će ih okolina ogovarati. Jer treba živjeti pod sloganom “Anything is possible” (sve je moguće) - kaže Đurđica.