Zadranki Tihani Lazović ova je godina svakako bila među nasjuspješnijima. Ostvarila je dosadašnju ulogu karijere u društveno važnom filmu "Samo kad se smijem" Vanje Juranić i zasluženo osvojila Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu na Pulskom festivalu, njezinu drugu nakon 2015. ("Zvizdan").
"Samo kad se smijem" jedan je od rijetkih filmova koji su se snimali u Zadru, a imao je premijeru na desetu godišnjicu Tihanina debija u drami "Šuti". Također, ova je glumica odigrala ulogu u filmu "Pamtim samo sretne dane" Nevija Marasovića, crnogorskom "Živi i zdravi" prikazanom na Tallinn Black Nights Festivalu, kao i u drugoj sezoni hvaljene Matanićeve serije "Šutnja".
Bi li rekla da je ovo tvoja najbolja glumačka godina dosad?
- Uh, već sam pročitala par kritika i osvrta kako mi je uloga u posljednjem filmu "Samo kad se smijem" uloga karijere. Sad me ti pitaš je li ovo moja godina. Malo se osjećam kao da sam pred penziju. Pa tek sam počela, haha. Ne bih rekla da je ovo moja najbolja godina, voljela bih vjerovati da imam još nešto za ponuditi u narednim godinama. A možda je ovo moj vrhunac, pa najbolje da se sad povučem. Šalim se malo. Drago mi je da su ljudi prepoznali naš film i da su se povezali s mojom Tinom.
Kako s odmakom od nekoliko mjeseci gledaš na pulski trijumf?
- Nagrade su za mene poticaj da nastavim dalje. Divno je kada vaš rad prepoznaju i nagrade, ali suštinski ništa se posebno ne mijenja. Najveće nagrade i zadovoljstva u ovom poslu su kada u publici osjetite da se dogodila razmjena. Da ste nekoga emotivno dotakli, potakli na razmišljanje, nasmijali, rasplakali, "izmjestili". To su za mene najveća priznanja i kada pomislim da je sve besmisleno, publika je ta koja me podsjeti zašto radim i volim ovaj posao.
A na ulogu u "Samo kad se smijem"? Koliko ti je trebalo vremena da izađeš iz lika inspiriranog Anom Magaš?
- Prvi put sam s Vanjom pričala o ovom filmu prije dobrih sedam godina. Dugo su ovaj film, ova priča i moja Tina bili dio mene. Ne svakodnevno i ne jednako intezivno, ali proces je trajao dovoljno dugo da se u svakom smislu pripremim za snimanje. Ova tema i važnost ove priče nose sa sobom golemu odgovornost i nismo u to htjeli brzopleto srljati. Pripreme su trajale dugo, iscrpno i temeljito smo se bavili svakim aspektom filma. Ne znam ti reći kada me točno likovi koje igram napuštaju. Možda i ostaju u meni, barem jedan dio njih. To me obogaćuje. Ne samo kao glumicu, nego kao osobu.
Kako si se pripremala za ulogu? Jesi li pričala sa ženama koje su doživjele obiteljsko nasilje? Kako ti je bilo sve to filtrirati i kanalizirati kroz ulogu?
- Proces je trajao dugo. Po prirodi sam perfekscionst. Zvuči kao vrlina, ali vrlo često je upravo suprotno. Svaki detalj mi je važan, od gumice za kosu koju nosi moj lik do teških emotivnih stanja u kojima se nalazi. Dio procesa u kojem sam prikupljala i čitala, slušala o ženama koje su prošle nasilje od strane svojih partnera, a onda i retraumatiziranje od strane institucija koje ne rade svoj posao i samog društva koje ne vjeruje žrtvi i brani nasilnike, za mene je bio najteži i najizazovniji. Pobudio je u meni tugu, ali i frustraciju i bijes. Međutim, jednom kada dođete na filmski set, to sve prestaje. Tada postoji samo Tina. Kroz nju i kroz film otpuštam sve frustracije, ljutnje, razočaranja, tuge i strahove. To je prilično katarzično iskustvo.
Film je u međuvremenu krenuo u kina i zapodjenuo raspravu na temu obiteljskog nasilja i patrijarhata. Koliko si zadovoljna odjekom filma i reakcijom publike?
- Očigledno je da nam je ovaj film kao društvu bio izuzetno potreban. Mi smo mali film, nismo blockbuster, nemamo uvjete ni financije da se reklamiramo kao strani filmovi. I kada u tim okolnostima rasprodate kinodvorane u Šibeniku, Zadru, Rijeci, Sarajevu, onda je to znak da su ljudi željni razgovora, diskusija na temu nasilja u obitelji. O toj se temi šuti stoljećima, okrećemo glavu od nasilja da nas slučajno ne "zarazi", sramimo se, možda vjerujemo da se nama to nikada ne bi dogodilo, no to nije istina. Prašina koju je ovaj film podigao jasan je pokazatelj da nam je "došlo do grla", da nam je svima dosta patrijarlanog, iskrivljenog, mizoginog, zatucanog i opasnog pogleda na svijet. Koji još uvijek, nažalost, u velikoj mjeri živimo.
Kako komentiraš da je "Samo kad se smijem" jedan od rijetkih filmova snimljenih u tvom rodnom Zadru?
- Ne znam što bih na to rekla, osim da je Vanja jedna od rijetkih koja je prepoznala Zadar kao izvrsnu filmsku kulisu. Pogotovo kada je u divnom kontrastu s mrakom koji se događa između četiri zida, kao u našem filmu.
Zadarska projekcija filma kojoj si nazočila bila ti je, čini se, posebno emotivna...
- Zadar je ovom filmu bio izuzetno potreban, ali ovaj je film Zadru bio još potrebniji. Rasprodana projekcija u HNK Zadar nikada se nije dogodila ni sa jednim domaćim filmom. Najteže je doma imati premijeru i bila sam uzbuđena više no obično. Bilo je toliko divno i emotivno, da ti ne znam i ne mogu verbalizirati to iskustvo. Zahvalna sam do neba Kino Zoni, djevojkama i momcima koji se bore rukama i nogama da Zadru pruže kvalitetan kulturni sadržaj i da gledaju filmove koji nisu samo "Umri muški 11", iako ih grad ne podržava, ni financijski ni bilo kako. Zašto je to tako, ne znam. Voljela bi da ih grad prepozna i podrzi, jer su prijeko potrebni tom gradu.
Kad smo kod emocija, ove godine napustio nas je Lukas Nola u čijem si filmu ostvarila debi. Po čemu ćeš ga se najviše sjećati?
- Lukas će do kraja mog života imati posebno mjesto u mom srcu. Bio je divan redatelj, ali - ono važnije - bio je ljudina. On je prvi redatelj koji mi je povjerio glavnu ulogu na filmu, iako sam bila klinka bez ikakvog iskustva. To se pamti cijeli život. Njegov filmski set je najljepše mjesto na svijetu, s tim će se složiti svi koji su imali sreće da rade s njim.
Kako ti je bilo na premijeri "Živih i zdravih" u Tallinnu?
- Bilo je lijepo, ali više me veseli premijera ovog filma u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Jedva čekam vidjeti kako će ga prihvatiti publika.
Božić samo što nije, kao i Nova godina. Kako ćeš ih dočekati? Puca li te blagdansko raspoloženje? Voliš li gledati božićne filmove?
- Da ti budem iskrena, nemam ni bor jer živim na sedam adresa i stalno sam u koferima. Novu godinu ću dočekati sa svojim prijateljima, potpuno mi je svejedno gdje i kako.
Koje su ti želje za 2024. godinu?
- Zdravlje. Mir. Dobri scenariji.