Piše: Armela Gradac, savjetodavna terapeutkinja
Gotovo nema ljudske interakcije gdje briga, strah od sljedećeg koraka, ishoda ili od budućnosti ne iskoče kao glavna tema razgovora ili barem kao pozadinska glazba. Gotovo nema čovjeka koji se nije poželio prestati brinuti. No, budimo realni, nećemo se riješiti brige tek tako. Kao ljudska bića odrastali smo u uvjerenju da smo živi jer se brinemo, kao i da se brinuti o nekome znači voljeti nekoga. Brinuti se o vlastitom ekscesivnom brinjenju i pokušavati ostati "pozitivan" stvara samo još više brige. Odakle čovjeku (kod nekih od nas i pretjerana) vezanost za brigu?
Prvo uvjerenje
Jedno od pozadinskih uvjerenja koje leži u podlozi svih naših briga je miješanje ili čak izjednačavanje brige s odgovornošću, što je tek nemoguća konstrukcija, jer jedan od uzroka brige i jest strah od odgovornosti. Što ako ispadnem kriv? Odgovornost je nekada, uglavnom u ranijoj dobi, bila povezana i asocirana s nečim lošim, bilo lošim ishodom ili lošim osjećajem. Možda se tada, dok smo bili dijete, od nas očekivalo da budemo odgovorna djevojčica koja će se brinuti o sebi i zadržati sliku dobrog djeteta, koja je bila pohvaljivana kao odgovorno dijete, a u biti se osjećala zanemareno, zakinuto ili drugačijom od drugih. Biti odgovorna za tu je djevojčicu značilo nešto što joj uzrokuje neugodne emocije i ona će se kasnije vjerojatno brinuti kako bi izbjegla sve situacije koje bi mogle dovesti do tih osjećaja. Naravno da odgovornost može i treba biti povezana i s pozitivnim osjećajem - osjećajem da je u našoj moći suočiti se s izazovom. No, u slučaju kad je odgovornost bila na neki način nametnuta, događa se da je želimo izbjeći, a onda se brinemo zbog posljedica koje će nam priuštiti neka igura autoriteta, što može biti i sam život koji onda na taj iracionalan način kažnjava ili nagrađuje.
Drugo uvjerenje
Druga podloga brige jest uvjerenje da će nas loš osjećaj, bol, ono kad nas nešto "žulja", zaštititi od većeg zla. Ako se, primjerice, prepustimo, osjetimo da nam je tako dobro, vjerujemo da nećemo biti dovoljno pripravni za nešto loše što slijedi, nećemo uspjeti nadmudriti život. Vrlo vjerojatno da smo u nasljeđe dobili vjerovanje kako je svaka nesigurnost opasna, ne davši nam u toj pripremi za sve loše što bi se moglo dogoditi alate za osnovnu sigurnost. Apsurdno, no dok smo se s našim roditeljima zapravo danonoćno brinuli i nastojali preduhitriti nedaće, ne spavali čekajući da nastavnik ispravi ispite, bojali se hoćemo li zakasniti, hoće li se auto pokvariti, hoće li susjeda reći da smo dobre majke i slično, postajali smo sve nesigurniji i u život, koji je tad počeo sličiti na odstrelno polje, ali i u svoje sposobnosti da smo oboružani savladati sve što nas snađe, možda ne onako kako smo zamislili, ali svakako s ishodom koji nije katastrofalan. Na tom putu gdje smo uvijek - kao mala vojska prema onoj "živi u miru, a budi spreman kao da si u ratu" - čekali katastrofu u učionicama, u automobilima, na poslovima, u vezama, svakako je i ta "prokleta nesigurnost" bolja od "sigurnosti" koju nam taj katastrofalni scenarij pruža. U tim trenucima mi se više ne suočavamo s realnim problemom, nego s imaginarnim scenarijem "što ako". Ta briga nije ništa nego zlouporaba mašte. Netko je napravio jednostavnu računicu po pitanju briga - i rekao da se od svih naših briga 40 posto neće nikada ni dogoditi, 30 posto već se dogodilo u sklopu zabrinutosti, 22 posto je uzaludno jer se odnosi, primjerice, na ono što će drugi reći i kako će reagirati, osam posto će se stvarno i dogoditi, a to su uglavnom stvari izvan naše kontrole poput smrti, bolesti, potresa itd. Unutar tih osam posto opet imamo četiri posto koji su pod našom kontrolom i tu treba djelovati.
Što treba kontrolirati
Nema potrebe ljudima koji vole imati sve pod kontrolom potpuno oduzeti i osporavati tu potrebu. Primjerice, osobe koje se bore s poremećajima hranjenja i nastoje kontrolirati unos hrane osjećaju pojačan nemir kad im se oduzme svaki oblik kontrole. Njihovu potrebu za kontrolom unosa hrane treba, primjerice, preusmjeriti da kontroliraju raspored svog dana itd. kako se ne bi osjećale da gube autonomiju i moć upravljanja vlastitim životom. Kontrolirati treba ono što ima brzu, jasnu i direktnu posljedicu, primjerice učvrstiti sigurnosni pojas u automobilu, naučiti jednu lekciju, isplanirati sutrašnji dan. U najbližoj budućnosti trebali bismo osmisliti svoju sigurnost - ako se, primjerice, brinemo kako će nam biti na zabavi za Novu godinu, treba isplanirati tek današnju kavu s prijateljem, gdje, kada i kako se osjećam kada na to pomislim. Što više takvih sitnih, ali direktnih i brzih situacija uspijemo isplanirati, to ćemo se manje bojati one neke dalje katastrofe.
Treće uvjerenje
Treće uvjerenje koje može stajati iza kronične brige jest ono da nemamo mogućnost reparacije nečega, da nećemo moći popraviti neki loš ishod ili razriješiti konflikt koji nam prijeti. To se naziva naučena bespomoćnost. Realnost je zapravo takva da mi već u svom "osnovnom paketu" imamo određene osobine, kvalitete, karakteristike koje nam pomažu u različitim situacijama. Moći ćemo opet biti sretni, moći ćemo krenuti dalje nakon prekida veze, moći ćemo naći novi posao ili se preseliti u drugu državu. Osjećamo se bespomoćni jer se ne bojimo baš bilo čega, mi se bojimo onog što smo jednom već osjetili u nekom drugom scenariju koji se svaki put svodi na formulu: želim nešto što mislim da neću dobiti ili nikako ne želim nešto što mislim da je neizbježno. Tako iskustvo iz prošlosti prebacujemo ne samo u sadašnjost nego i u budućnost. Naravno da je petogodišnjaku bilo strašno ostati sam, naravno da je jedanaestogodišnjakinji bilo strašno ostati bez pohvale roditelja kad dobije jedinicu, no ako pobliže promotrimo, beba se ne boji ući u avion jer nema pojma s čim bi povezala avion dok ne prođe kroz to iskustvo. Ono će kasnije možda biti razlog što će biti uznemirena kad sljedeći put bude putovala. Mladi čovjek se ne boji veze dok ne iskusi odbijanje, ostavljanje ili posramljivanje. Bojimo se preseliti u stranu državu jer želimo da nam se nekako zajamči da ćemo imati siguran posao, krug prijatelja i lijep stan, jer ako sve to ne bude tako, onda ćemo se "prisjetiti" osjećaja razočaranja, toga da sebe vidimo kao gubitnika, napuštenosti i izoliranosti. Mi zapravo živimo u nemilosti nekog straha iz prošlosti dok se brinemo za budućnost - jer kako bismo se bojali nepoznatog ako je nepoznato?! Ako je nepoznato, kako to da je nama tako poznato da nas čeka nešto strašno?
Četvrto uvjerenje
I još jedno uvjerenje koje možemo povezati sa stalnom brigom jest ono da dobar ishod treba nekako zaslužiti. Ponašamo se kao robovi kojima smo ujedno robovlasnici. Da bi nešto završilo dobro za nas, trebali bismo odrobovati i pokazati koliko vrijedimo svom gazdi (lat. deservire, engl. deserve). To je također vrlo jednostavno usvojeno odgojem: kad dijete napiše zadaću, smije se ići igrati, kad si pristojan, svi te vole itd. To bi uvjerenje odlično funkcioniralo kad bismo ujedno vjerovali da zaslužujemo da nam se dogodi dobro, no mi uglavnom vjerujemo kako to (još uvijek) ne zaslužujemo.