Ivica i Marica došli su u seksološku ambulantu jer im je njihova kći Gabrijela najavila da će promijeniti spol. Ne znaju kako se to dogodilo, što joj je to palo na pamet, je li to neka moda ili što, no svakako smatraju da to nije prirodno i normalno i traže pomoć kako joj objasniti da će joj život biti težak i kompliciran te da bi bilo najbolje da od toga odustane. Ako je već lezbijka, neka živi sa ženom, ali ne treba ulaziti u ove neprirodne promjene spola. Većina nas rađa se kao muško ili žensko, tj. muškog smo ili ženskog spola. Osobe muškog spola imaju muške spolne organe i u pubertetu dobiju muške sekundarne spolne karakteristike. Osobe ženskog spola rađaju se sa ženskim spolnim organima i u pubertetu razviju ženske sekundarne spolne osobine.
Mali broj ljudi je međuspolnog (interseksualnog) stanja, gdje je teško odrediti spol. Naime, na spol možemo gledati na različitim razinama: genskoj, kromosomskoj, na razini spolnih žlijezda, unutarnjih spolnih organa, vanjskih spolnih organa i sekundarnih spolnih karakteristika. U većine to je sve usklađeno, no u manjeg dijela ljudi bit će nekih nesklada na različitim razinama. Tako je većina muškaraca XY kromosoma, a većina žena XX.
Međutim, postoje i osobe koje imaju XX kromosome, a muškog su spola (zbog toga što je SRY gen s Y kromosoma prešao na X kromosom). Katkad, zbog nekih endokrinoloških, metaboličkih ili kromosomskih bolesti ili poremećaja, osoba može imati muške spolne žlijezde (testise), ali žensko spolovilo ili pak muške unutarnje spolne organe, ali ženske vanjske spolne organe.
Trajan osjećaj nezadovoljstva
Dakle, spolom označavamo naše biološke karakteristike, naše tijelo. Spol je određen izgledom i funkcijama tijela. Rodni identitet je psihološki pojam. Rodni identitet dio je našeg identiteta, tj. kako se osjećamo, kakav imamo doživljaj što nas čini. Osim rodnog identiteta, čovjek ima i nacionalni identitet, profesionalni identitet, vjerski identitet, identitet kao dijete ili kao roditelj i tome slično. Rodni identitet naš je osjećaj, dojam, znanje ili doživljaj da su naša razmišljanja, način reagiranja, osjećaji, hobiji, želje, interesi muški ili ženski, da pripadamo muškarcima ili da pripadamo ženama. U većine ljudi rodni identitet odgovara spolu te tako osoba koja je spolom muška ima muški rodni identitet. Za takve osobe kažemo da su cisrodne.
Katkad rodni identitet ne odgovara spolu pa tako osoba koja je muškog spola (tj. ima muško tijelo, penis, testise, muške sekundarne spolne osobine) osjeća da ima ženske interese, ženski način ponašanja, reagiranja i doživljavanja i da je zapravo po svojim psihološkim karakteristikama ženskog roda.
Za ove osobe kažemo da su transrodne. Ovakav nesklad može nastati i kod drugih vrsta identiteta. Tako npr. netko može biti rođen u nehrvatskoj obitelji ili izvan Hrvatske, ali i dalje može imati hrvatski nacionalni identitet, tj. osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu, doživljaj da reagira na sličan način kao što bi reagirali i drugi pripadnici hrvatskog nacionalnog korpusa. Dio transrodnih osoba zbog ove neusklađenosti spola i rodnog identiteta ima trajan osjećaj nezadovoljstva, gađenja prema svome tijelu (koje ne odgovara rodu), odbojnost prema tijelu te stalnu želju da budu drugog spola i da ih drugi prihvaćaju kao osobu drugog spola. U tom slučaju riječ je o rodnoj disforiji.
Osoba koje imaju rodnu disforiju i koje ulaze u proces tranzicije ima malo, njihova je učestalost otprilike 1 na 30.000. Danas ne znamo točne razloge zbog kojih je netko transrodan ili ima rodnu disforiju, no poznato nam je da na to ne utječe odgoj.
Najvjerojatnije se radi o nekoj biološkoj promjeni u mozgu zbog koje osoba ima neusklađen doživljaj roda i spola. Npr. jedna mala jezgra u mozgu, koja se zove INAH jezgra, veća je kod muškaraca nego kod žena. Interesantno je da kod transrodnih osoba ona odgovara rodu, a ne spolu.
Nesretni zbog svog tijela
Osobe s rodnom disforijom nezadovoljne su i nesretne svojim tijelom i zbog toga nerijetko ulaze u proces tranzicije, tj. promjene tijela, kako bi se tijelo prilagodilo njihovu rodnom identitetu (slično kao što npr. osoba koja ima osjećaj pripadnosti japanskom narodu može žudjeti da se preseli u Japan i dobije japansko državljanstvo). Tranzicija obično teče u tri stadija.
Prvi stupanj je socijalna tranzicija, tj. odijevanje, frizura, ponašanje koje odgovaraju željenom spolu. Većina osoba s rodnom disforijom ispočetka živi u željenom rodu samo u nekim, ograničenim, sigurnim situacijama, a s vremenom proširuju repertoar ovih situacija.
Drugi je korak hormonska tranzicija, tj. uzimanje hormona željenog spola kako bi se tijelo što više prilagodilo željenom rodu. Konačno, kirurška tranzicija uključuje fizičku, kiruršku prilagodbu tijela uklanjanjem npr. dojki i operacijom kojom se stvara željeno spolovilo.
Vrlo često transrodne osobe doživljavaju nerazumijevanje okoline, čak i najbližih članova obitelji. Nerijetko (kao i u slučaju naše Gabrijele) roditelji smatraju da će osobi biti jednostavnije ako živi kao homoseksualna osoba, a ne transrodna. No, treba napomenuti da transrodnost nema veze sa seksualnom orijentacijom; transrodne osobe mogu osjećati privlačnost prema muškarcima ili prema ženama ili prema oboma, kao i cisrodne osobe. No, ova prilagodba nije teška samo osobama s rodnom disforijom nego i njihovim članovima obitelji. Naime, treba uzeti u obzir činjenicu da i roditelji izgube nešto što su imali (npr. svoju sliku o sinu ili kćeri) te se trebaju prilagoditi novoj situaciji.
Možda je još teže braći i sestrama transrodnih osoba, jer i oni nerijetko doživljavaju izrugivanje i susreću se s predrasudama (kao što to doživljavaju i transrodne osobe). Zbog toga je važno da svi članovi obitelji transrodne osobe, kao i ona sama, shvate da će cijeloj obitelji trebati vremena da se prilagodi na novu situaciju.
Što su članovi obitelji bliži, povezaniji, što su više sposobni tolerirati različitosti između članova obitelji, to će i ova prilagodba biti lakša i brža. Katkad roditelji imaju doživljaj kao da transrodna osoba nešto čini njima u inat, kao da njih kažnjava te ne mogu shvatiti i razumjeti da to zapravo nema nikakve veze s njima, već s doživljajem njihova djeteta da je zarobljeno u pogrešnom tijelu, koje želi izmijeniti i popraviti.
Dugotrajna tranzicija
Transrodne osobe nerijetko se susreću s problemima i diskriminacijom i u široj zajednici. Često doživljavaju verbalne poruge i napade, a dio ih je doživio i fizičke napade netolerantnih osoba. Također je važno da transrodna osoba zna da započinjanjem svoje tranzicije donosi neke nepovratne odluke.
Tranzicija je u pravilu doživotni proces i transrodna osoba će cijeli život morati uzimati hormone željenog spola. Uz hormonsku tranziciju dolazi i do neplodnosti, tako da osoba (ako unaprijed nije zamrznula jajne stanice, odnosno spermije) neće moći imati svoju biološku djecu.
Uvijek je potrebno procijeniti na početku tranzicije je li osoba uzela u obzir sve posljedice koje tranzicija nosi te donosi li informiranu odluku. Postoje i brojne pozitivne posljedice tranzicije, a najvažnija je da osoba napokon živi u svom željenom spolu, u željenom tijelu i lakše prolazi u željenom rodu u socijalnim situacijama. Proces tranzicije je dugotrajan, zahtjevan, skup, a katkad i bolan (npr. nakon operacija), ali većina ljudi je zadovoljna tranzicijom. No, način reagiranja na tranziciju, kako kod transrodnih osoba tako i kod članova obitelji, ovisi o ličnosti osobe te o načinu reagiranja na stresne situacije.