Pred dvije godine dobila sam od roditelja za rođendan jednu lijepu zelenu biljčicu. U staklenoj posudi koja izgleda poput ogromne čaše, na dnu koje je bilo tek malo pješčane zemlje i bijelih kamenčića. Biljka je bila pomalo slična čuvarkući, sa svijetlim debelim listovima nanizanim u krug, tako da je izgledala poput velikog zelenog cvijeta. Stavila sam je na prozorsku kupčicu i samo povremeno zalijevala.
Biljčica je rasla naočigled pa se s vremenom protegnula i svojom stabljikom i novim listovima prešla preko ruba staklene posude pa zatim i van do klupčice. "Možda bi je trebalo presaditi?" - mislila sam, ali sam se bojala da se pri tom njezini listići ne otrgnu.
A onda joj je jednog dana žena koja nam pomaže čistiti kuću odlučila pomoći. Jednostavno je u postojeću staklenu posudu usula još zemlje - najkvalitetnije crnice. Veselo mi je to pokazala, a ja sam potom biljku još dodatno zalila.
Idućeg jutra bila sam šokirana prizorom na prozorskoj klupčici: biljčica je obješeno visila, a svi njezini listovi su otpali. Nova zemlja i voda doslovno su je uništili. Baš me je to pogodilo.
Samo vi znate što je vaš put
I tako sjedeći i gledajući u ono što je ostalo od prelijepe biljke, razmišljala sam o tome koliko smo i mi ljudi takvi - jedinstveni, specifični. Puno puta nam se nude neki univerzalni recepti, ali toga nema - ono što je blagotvorno za jednoga, može biti pogubno za drugoga.
Misli su mi odlutale na život jednog našeg prijatelja. Opatijac Rajko bio je izrazito aktivno biće, nekonvencionalan, neobuzdan, svoj. Preko godine je radio kao teniski trener i učitelj skijanja, a ljeti je bio podvodni ribolovac. To je bio njegov način dugi niz godina, koji ga je činio sretnim. Svi oko njega brinuli su se zbog takvog života bez ijednog dana radnog staža i svi su mu govorili da 'dođe k pameti' i negdje se zaposli. I na kraju se zaista i zaposlio. I uskoro doživio nesreću na radu, od koje je preminuo. Mjesto koje je naizgled bilo najmanje opasno, koje mu je trebalo donijeti sigurnost, za njega se pokazalo fatalno. Gledajući unatrag, raduje me što je većinu života živio na svoj osobeni način, punim plućima, jer radni staž mu na kraju ionako nije bio potreban.
Osim toga, baš zato što je u škrtoj pjeskovitoj zemlji bilo malo vode, listovi moje biljke bili su je puni. Nije vam potrebna voda (ljubav) iz okoline, da biste je vi mogli imati u sebi. Vi možete biti ti koji čuvate vodu (ljubav) za sebe i druge.
I na kraju, ima još jedan aspekt o kojem je važno da razmislimo. Svi težimo obilju i želimo jedni drugima izobilje, ali ono za nas nije uvijek dobro. Primjerice, možda ćete bolje procvasti među malo stvari, nego među puno kojima ste zatrpani sada. S manje planova, manje aktivnosti, s manje obaveza. I važno je da to malo bude upravo ono što je vama potrebno. Specifično vama, jedinstvenom biću.
A ja sam danas iz staklene posude izvadila višak zemlje, pogladila ono što je ostalo od biljke i od sada ću je zalijevati samo - ljubavlju.
Sanjine radionice i savjetovanja potražite OVDJE.