Jeste li ikada napravili listu stvari i aktivnosti u vašem životu od kojih se osjećate istinski živo, čak toliko da imate potrebu pjevati?
Ni ja nisam nikada sastavila takvu listu, ali bilo bi dobro da ju svi napišemo, jer su takve aktivnosti jako važne, one su hrana za našu dušu, a na mnoge od njih jednostavno zaboravimo.
Tako je bilo i s mojim skijanjem. Skijala sam od malena s roditeljima i rodbinom i jako sam to voljela. U srednjoj školi i na fakultetu taj je zimski tjedan uvijek bio pun nezaboravnih druženja i avantura, a kad su djeca bila mala putovali smo na snijeg zajedno s puno obitelji naših prijatelja, na onaj tipični hrvatski način - u apartmane, svatko s pohancima i loncem sarme u gepeku. I bilo je uvijek prelijepo i veselo.
No u posljednjih sedam godina (a možda i više, ne mogu se sjetiti) uvijek su postojali neki razlozi zašto te zime nećemo na skijanje - roditelji su bolesni, nije nam sad financijski zgodno, nismo se na vrijeme organizirali... Razloga zašto si čovjek nešto ‘baš sada‘ ne može priuštiti uvijek se lako nađe, zar ne?
Ako postoji istinska želja, onda postoji i način
Ove je pak zime vrlo opravdan razlog bio što se moramo brinuti o mojem bratu. Ali zamisao o ponovnom skijanju odjednom mi nije davala mira, baš sam osjećala jaku čežnju da opet barem malo gledam u bijele padine obrubljene borovima i obasjane suncem. A ako postoji istinska želja, onda postoji i način. Pa smo tako našli način da se naš sin i još jedna divna žena pobrinu o Vanji i dopustili smo si tri dana skijanja s prijateljima.
Prvi dan sam se, nataknuvši skije na noge, pitala koliko ja to još znam i mogu, imam li uopće dovoljno kondicije za takvu vrstu napora. Prvi spust bio je malo klimav no odmah zatim moje se tijelo prisjetilo svih pokreta, a ja sam se prisjetila svih lijepih osjećaja koje mi je skijanje uvijek donosilo. Sjetila sam se koliko volim juriti niz bijelu padinu, s osjećajem slobode u grudima i s vjetrom na licu, okružena moćnim planinskim vrhuncima i bistrim nebom nad njima, koje je samo u takvim visinama toliko kristalno plavo. Uskoro sam imala osjećaj da su skije postale produžeci mojih nogu, a štapovi nastavak ruku i tako srođena s njima hopsala sam i jurila niz snježne bregove i spontano počela pjevati na glas. Pa sam tako skijala, smiješila se i pjevala, a u meni je rastao osjećaj „Ovo sam ja, ona istinska ja, nesputana ja! Ona ja koju sam pomalo zanemarila. Ali evo je, tu je, opet je oživjela!“
Skijanje mi je pomoglo da se prisjetim tko sam. I tri dana bila su potpuno dovoljna da osjetim kako sam do dubina nahranila svoje srce i dušu.
Ovo vam pišem zato da se i vi prisjetite što je to što je vas nekada činilo živima, a u posljednje vrijeme ste to pomalo (ili potpuno) zanemarili. Što vas je oduševljavalo, što ste osjećali kao svoje, što je činilo da poželite zapjevati od radosti? Koji su to bili trenuci?
Bez obzira u kakvim ste sada okolnostima, sasvim sam sigurna da postoji neki način da si to nešto opet darujete. Barem malo, makar i samo na jedan dan.
To je važno! Važno je da činite stvari od kojih se osjećate potpuno živo. Tako oživljeni, puno ćete bolje činiti i sve ostale stvari u svom životu i bit ćete puno boljeg raspoloženja. Kad se ponovno prisjetite tko ste.
Molim vas, prisjetite se takvih stvari i aktivnosti odmah sada, upravo u ovom trenutku i počnite tražiti puteve kojima ćete ih vratiti u svoj život. Oni sasvim sigurno postoje!