Ove smo subote, na putu iz Pirovca prema Zagrebu suprug i ja neplanirano skrenuli u Zadar, otkrivši da su ovdje dvoje naših dragih prijatelja još s fakulteta, koji već godinama žive u Londonu. Uživali smo cijeli dan u lijepom zajedničkom druženju i zatim ostali prespavati u njihovom stanu. Te večeri u šetnji Zadrom (kojeg obožavam) na svakom sam koraku bila oduševljena prelijepim prizorima. Jako volim fotografirati, no s obzirom na to da se baterija mog mobitela potpuno ispraznila, svijet oko sebe mogla sam jedino upijati pogledom. Pa sam to širom otvorenih očiju i srca doista i činila.
Kako se polagano spuštao mrak, tako su drevne uglačane kamene ploče ulice pored benediktinskog samostana postajale sve sjajnije, a zaobljeni zidovi Sv. Donata i bijeli toranj zvonika katedrale Sv. Stošije svjetlucavo su se isticali na pozadini neba koje je bilo neobične intenzivno kraljevskoplave boje. A na trgu pored Pet bunara to modro nebo živo je isticalo boju žarkonarančastog zida crkve Sv. Šimuna i svjetlozelenog lišća dva drveta ispred njega. Krila galeba koji je prelijetao tim nebom bila su neobično bijela, osvijetljena s donje strane uličnom rasvjetom. Nezemaljska ljepota koja ostavlja bez daha kud god se okrenem!
"Kad sunce zalazi i polako se pomalja noć, to uvijek kreira najljepše prizore koji me svaki put iznova iznenade svojom čarobnošću"- pomislila sam. A onda je nadošla još jedna misao: Koliko ljudi je svjesno da i naš ulazak u sunčani zalazak (u zrelije godine) također donosi svojevrsnu čaroliju?
U našoj zapadnjačkoj kulturi toliko je slavljeno 'sunce u zenitu' da se ljepota životnog zalazećeg sunca gotovo previđa. A važno bi je bilo isticati. Da se mladi imaju čemu radovati i u dalekoj perspektivi.
Radost i zahvalnost
Prethodni smo tjedan nas četiri bračna para proveli na jedrilici, kao i gotovo svakog ljeta. Znamo se već desetljećima. Nekada su i djeca plovila s nama, ali sad smo već svi dobro u pedesetima i sva djeca su krenula svojim putevima.
Jedne je večeri Zoran uzeo gitaru i pod svjetlom mjeseca zasvirao neke stare, gotovo zaboravljene pjesme koje su istog trena probudile sjećanja. I svi smo zapjevali. Kakav lijep osjećaj kad se više ne sustežeš zbog toga što 'nemaš dovoljno dobar sluh' nego samo jednostavno i iz srca - pjevaš!
Jer iz dubine duše znaš da nije najvažnije raditi stvari ispravno i potpuno je nebitno što će 'netko pomisliti'. Samo se prepuštaš - sebi i... životu.
Pjevam zatvorenih očiju dopuštajući da mi strune gitare kroz svaku pjesmu donesu nove slike iz djetinjstva ili mladosti. I svih riječi se sjećam. A onda otvaram oči i gledam prema gore u tamno noćno nebo - beskrajno zvjezdano, tiho, sjajno i treperavo, s jasnom prugom mutnog mliječnog puta s moje lijeve strane. Tražim pogledom sazviježđe Velikog medvjeda i brzo ga pronalazim. Tu je - potpuno jednako i netaknuto, na istom mjestu na kojem je bilo i u našoj mladosti.
I mi smo još uvijek tu, gotovo isti! Samo puno više i snažnije cijenimo i upijamo - život. Svako prijateljstvo. Svaku priliku za radost. Svaki dodir s prirodom okupanom najljepšim bojama svjetlosti. Pogotovo onoj zalazećeg sunca.
Sanjine radionice i savjetovanja potražite OVDJE.