U prvom danu ove godine snimila sam malu video čestitku stojeći pored svjetlucavog bora s kapom Djeda Mraza na glavi i objavila ju na Facebook stranici svoje tvrtke. Uz video sam napisala: „Centar SRETAN DAN želi vam 365 sljedećih sretnih dana!“ Dok sam to pisala, u jednom trenutku sam pomislila kako je ovo prijestupna godina koja ima jedan dan više, ali sam zatim zaključila: „S obzirom na to da je danas prvi dan u godini, a ja im želim sve sretne dane koji slijede - njih je ipak 365.“ No ponekad ne valja previše logično razmišljati.
Komentari na društvnim mrežama
Jer, što se dogodilo dalje? Nakon nekoliko lijepih povratnih čestitka, krenule su ispravke. „366!“ - pisalo je u komentaru za komentarom. Pa sam počela objašnjavati svoje viđenje i braniti se. I pri tom sam zamijetila koliko me sve to zasmetalo - to da umjesto povratne čestitke dobivam ispravljanja. Sigurna sam da nitko od ljudi koji su to pisali nije mislio ništa loše, ali me to svejedno rastužilo. I nagnalo na razmišljanje.
Sve što nas pogodi vrlo često ima svoj uzrok negdje u djetinjstvu. Kad sam bila mala, moji zagrebački djed i baka jako su inzistirali na ispravnom govoru i pisanju. Oboje su bili profesori i uvijek bi nas unuke ispravljali ako smo nešto pogrešno rekli. Kad bih izgovorila „kuča“ umjesto „kuća“ to su doživljavali kao neviđen grijeh, gotovo kao osobnu uvredu. A ja uopće nisam bila svjesna da sam to slovo izgovorila s krivom nijansom. Iako sve s najboljim namjerama, ti divni ljudi koje sam obožavala činili su da se kod svakog krivo izgovorenog „ć“ ili „ije“ osjećam kao neznalica koju stalno treba popravljati.
Potreba jedne i povrijeđenost druge osobe
Kako se takve stvari generacijski prenose, i moj tata je naslijedio potrebu ispravljanja, a da toga vjerojatno nije bio ni svjestan. I bezbroj puta bi me razljutio kad bih mu pokušala nešto ispričati, a on bi umjesto poante počeo razglabati o nekoj nelogičnosti u mojoj rečenici. Ali tu ne staje generacijski prijenos. Koliko god su me sva ta ispravljanja pogađala, i ja sam se pretvorila u „ispravljača“ pa tako danas gnjavim svoje polaznike feng shui škole dok tekstovi njihovih analiza ne budu besprijekorni.
Naravno da ta težnja da sve bude ispravno ima i dobrih strana, ali svejedno bismo svi trebali uzeti u obzir kako se osjećaju oni koje ispravljamo. Mislite li vi na to kad uočite nečiju pogrešku? Gotovo uvijek je važnije da razgovor lijepo teče i da je ispunjen međusobnom ugodnom energijom, nego da vi ispravite pogrešku koju ste čuli ili uočili. Kad u razgovor ubacite svoje ispravljanje, time usmjerite cijelu priču u nekom drugačijem smjeru i kao da se time postavite malo iznad svojeg sugovornika - razmislite o tome! A ako u ponekoj situaciji zaključite da je nešto baš jako važno ispraviti i da će drugome vaša ispravka koristiti, tada to učinite blago, sa smiješkom i bez ikakve osude. I odaberite pravi trenutak – važno je da se nikada se ne ‘pravimo pametni‘ ispravljajući nekoga u društvu.
Detektiranje vlastitih potreba i obzir
Pa sam tako i ja (bez obzira na naslijeđeni poriv ‘ispravljačice‘) s vremenom prestala ispravljati druge ljude kad kažu primjerice „kalijeva peć“, umjesto „kaljeva“ (jer ta peć nema nikakve veze s kalijem, nego s kaljevima od kojih je sagrađena), „namjernice“ umjesto „namirnice“ ili kad kažu da nečemu pristupaju „dubiozno“ misleći na duboko (a dubioza je zapravo sumnja). Zapara mi uho, ali pustim da prođe i usmjerim se na ono bitno - ono što mi osoba želi ispričati. I zapravo bih voljela da su i moja baka i tata postupali tako. Pouke o ispravnoj gramatici mogla sam doznati na neki nježniji ili zabavniji način.
No što je bilo bilo je (u prošlosti svakoga od nas) i zato je sada na nama da prepoznajemo zašto nas nešto zaboli ili zasmeta i da zatim vrlo svjesno i pažljivo to isto ne činimo drugima. Pa tako, što se ispravljanja tiče, idući put kad poželite nekoga popraviti, isprobajte radije varijantu da se malko ugrizete za jezik.