Dok sam držala Radionice ostvarivanja želja prema programu Sonie Choquette, jedna od tema nam je bila i upotreba riječi. A jedan od važnih savjeta kojega je Soniji prenijela njezina majka bio je ovaj:“Nikada ne razglabaj o stvarima kojih ne želiš imati još više u svojem životu. Jer govorenjem i usmjeravanjem pozornosti na te stvari, samo ćeš ih privući još.“
Nekima od vas možda ovo može zvučati previše ezoterično pa ću zato danas podijeliti s vama svoja razmišljanja na tu temu - o ljudskoj psihologiji.
Problem postaje dio nas
Naime, vjerojatno ste i vi već zamijetili kako mi ljudi imamo jedan zanimljiv unutarnji mehanizam - kad postavimo neku tezu, odmah nalazimo puno dokaza za nju. Na primjer, ako zaključimo da je neka osoba ovakva ili onakva, naš um odmah pronađe dodatne dokaze za taj zaključak. Ili pak, kad važemo neku odluku pa se odlučimo za jednu od varijanti - odjednom nađemo još puno dodatnih obrazloženja zbog čega je upravo to najbolji izbor. To je prirodni mehanizam ugrađen u svima nama.
No taj isti mehanizam se uključuje i kad je riječ o pehovima, nepravdama i nezgodama. Ako počnete često sebi ili drugima pričati priče jadanja ili zgranutosti nad time što vam se događa, u svakom danu ćete početi uočavati sve više takvih trenutaka (ili se pak prisjećati prošlih nepravdi) - kao da time skupljate dokaze za nešto. Primjerice za tezu "svijet ne valja" ili "ljudi su na svakom koraku neprofesionalni" ili "meni svaki dan iskaču neki problemi". I kako budete skupljali dokaze, vaše će uvjerenje u tu postavku biti sve snažnije. Kao da ste ušli u neku vremensku liniju u kojoj stalno ima razloga da se žalite.
No, u isto to vrijeme, u tim istim danima u kojima je vaš fokus bio na nepravdama, na livadi pored vas su se rascvjetale tratinčice, djevojka u malom dućanu je bila nevjerojatno simpatična i uslužna, neki dogovori su se presložili tako da ste odjednom imali više vremena... Ali o tome niste nikome pričali. Te trenutke niste skupljali u svoje košarice s dokazima. Ti dokazi su promicali vašoj pozornosti pa niste zamjećivali da ih ima još i još. Vremenska linija posuta cvjetićima cijelo je vrijeme bila tu, ali vi ste govorili samo o onoj drugoj.
I ja se znam uhvatiti u tu mrežu. Kad preuzmem previše obveza i osjećam se stvarno iscrpljeno, počinjem govoriti o tome, počinjem se jadati. Takvo dijeljenje s drugima onoga što nas pritišće zaista pruža privremeno olakšanje, ali ustvari ništa ne mijenja! To je jako važno uvidjeti. Dapače, čestim razgovorima o svojem (često uvijek istom) problemu samo se sve više s njime poistovjećujemo, kao da postaje dio nas.
Također, jeste li kada zamijetili da se vaša prijateljica gotovo naljutila kad ste joj pokušali sugerirati rješenje za njezin problem? Kao da je od vas samo željela potvrdu za svoju tezu „meni je najteže“, za koju je brižljivo sakupila i izložila sve dokaze.
Pa kako izaći iz tog klupka? Možda ćete reći: „Ne mogu se prisiljavati da pričam o nečem lijepom, ako se osjećam loše. Neću valjda negirati kako se osjećam i praviti se da to ne postoji?“
Nije potrebno da se pravite da se osjećate drugačije nego se osjećate. Ali, možete svjesno u svoje razgovore ubaciti i opisivanje lijepih stvari koje su vam se dogodile (jer sigurno jesu) - da i njima date mjesta i malo pomaknete svoj fokus. Jer, ako bolje razmislite, ako razgovarate samo o onome što vas tišti, tako vi također nešto potiskujete i pravite se da ne postoji! Potiskujete i zanemarujete ležernu i nasmijanu sebe. Koja možda željno čeka da joj konačno obratite pozornost.
A što više budete (makar i uzgred) spominjali lijepe stvari, to će ih vaš um po automatici početi primjećivati sve više. Baš kao da ste ih prizvali!:)