Neki dan se, u mom razgovoru s prijateljicama pojavila rečenica: "Ljudski rod se od životinjskog svijeta najviše razlikuje po sposobnosti komunikacije." To je zaista istina i upravo nam je ta sposobnost omogućila velik dio razvoja. No koliko jedni s drugima komuniciramo nagonski i po inerciji, zapravo nesvjesni kako se ta komunikacija odvija? Možda čak nikad niste ni obratili pozornost na ovu temu.
Pa hajdemo je sada zajedno promotriti i otkriti koliko je više svjesne pažnje potrebno u našim razgovorima i kako u tome možemo napredovati, da bi naša međusobna razmjena riječi bila puno bolja i smislenija.
Upadanje u riječ
Ono što je najvažnije osvijestiti je da većina naših komunikacija teče isprekidano i nedovršeno, gotovo u svakom razgovoru.
Evo, promatrajte s malim odmakom konverzaciju svojih prijatelja pri prvom sljedećem druženju, ako je moguće odmah danas. Kladim se da će bar u nekim dijelovima razgovor teći otprilike ovako:
A: "Danas sam na poslu dobila jedan tako apsurdan zadatak za napraviti, nećete vjerovati! Rekli su mi da ---"
B (ulijeće): "Daaa, apsurdni zadaci...i ja sam baš jučer dobila nešto potpuno glupo za napraviti - od mene se očekivalo da nazovem nekog od svojih prijatelja koji su bili u Engleskoj kao baby sitteri i ---"
C (ulijeće):"Pa ja ti znam nekoliko ljudi koji su u Engleskoj radili kao baby sitteri, recimo moja prijateljica Maja. E, da vam ispričam što je ta tamo doživjela u jednoj skroz otkačenoj obitelji!..."
I tako, umjesto o apsurdnom zadatku osobe A, doznamo o doživljajima nepoznate Maje u Londonu.
U jako puno konverzacija, sudionici stalno upadaju u riječ jedan drugome, čim ih neki pojam podsjeti na nešto što su oni doživjeli, pa tako mnoge priče bivaju započete i nikada dovršene. Oni glasniji doslovno "preoru" preko onih tiših. Ili pak dvije osobe počnu govoriti u isti glas, dok jedna ne nadjača.
Osobno sam najčešće bila među onim tišima pa su mnoge moje (također zanimljive) priče ostajale neispričane. U bujicama tuđih riječi puno puta jednostavno nisu imale kamo stati, kamo se ugurati (Možda baš zato toliko volim pisati - tu me nitko ne prekida i mogu vam do kraja ispričati ono što sam naumila :-))
Jednostavna metoda
Kad postanemo svjesni te dinamike većine razgovora i pokušamo se svladati da ne upadamo drugoj osobi u riječ, razgovor dobiva sasvim drugačiju notu, veću dubinu i ozračje puno većeg međusobnog poštovanja i razumijevanja. Koliko god vaša priča koje ste se upravo sjetili bila zanimljiva, molim vas pokušajte se ugristi za jezik i pričekati s njome dok druga osoba ne dovrši svoju. Ta druga osoba bit će vam beskrajno zahvalna, a i vi ćete čuti nešto novo što biste inače propustili!
A ako ste od onih tiših... postoji jedna zgodna metoda koja vam može jako pomoći. Vrlo je jednostavna i potječe od američkih Indijanaca. Zove se "talking stick". Kad je potrebno odrazgovarati ili raspraviti nešto u dvoje ili (pogotovo) u većoj grupi ljudi, odaberite neki predmet koji simbolizira "štap za govorenje" (to može biti bilo što - posebna olovka, bočica, nečiji pehar,...) i tada razgovarajte tako da samo osoba koja u ruci drži predmet smije govoriti i nitko je ne smije prekidati. Naravno, vrijeme govorenja se ograniči, primjerice na 5 minuta. Tako se stvara izvanredna prilika da svatko svakoga (konačno) istinski čuje i savršena je za rješavanje svih, a pogotovo konfliktnih situacija.
Za ovu sam metodu prvi puta doznala od jednog Nizozemca, polaznika škole Snowlion koju sam pohađala, koji nam je ispričao kako je nakon upravo takvog "talking stick" sastanka u njegovoj gradskoj četvrti, na kojem su sudjelovali predstavnici svih strana (stanara, omladine, policije, općinara, delinkvenata), drastično opala stopa kriminala. Prvi puta su jedni druge istinski čuli i razumjeli.
Pa tako i vi - od danas zauzmite sasvim nov pristup svim razgovorima i - oduševite se novim osjećajima i sjajnim ishodima!
Sanjina savjetovanja i radionice potražite OVDJE.