Kako smo tijekom ovog ljeta uglavnom bili izvan Zagreba, naš mali vrt ispred kuće bio je prepušten sam sebi. Pa je ‘podivljao‘. Prije desetak godina posadila sam u jednom kutku melisu (matičnjak), znajući da je ljekovita i radujući se limunkastom mirisu njezina lišća. No tada nisam znala koliko se nametljivo melisa razmnožava i da će se svakog proljeća sve više neumoljivo širiti po vrtu. I također nisam znala da će kad naraste u visinu, njezino lišće postajati smećkasto i djelovati nekako sparušeno (možda se to događa samo u gradu).
Po povratku s mora dočekalo me više od pola vrta gusto prekrivenog visoko izraslom melisom. Ništa drugo ispod nje nije moglo rasti, a maleno stablo jabuke koju sam posadila virilo je iz tog zeleno-smećkastog mora kao da doziva upomoć. Pa sam se razljutila, navukla rukavice i uhvatila čupanja melise.
Manje stabljike lako sam izvlačila s korijenjem, no što je biljka bila veća, to je bilo teže. "Kad se dobro i temeljito ukorijene, gotovo ih je nemoguće iščupati!"- pomislila sam pomalo začuđena, vukući snažno jedan snop s obje ruke.
I odmah zatim ta je misao pokrenula druge misli o korijenju. I ukorjenjivanju. Pa ih želim danas podijeliti s vama.
Osjećamo se stabilno
Baš kao što biljci čvrst korijen daje snagu i sposobnost odupiranja, tako je i svakome od nas potreban osjećaj da smo negdje "ukorijenjeni". Kad znamo da imamo svoj dom u kojem se osjećamo sigurno i podržano, bliske ljude koji nas okružuju, poznatu okolinu koja je predvidiva i taj neki osjećaj "svog mjesta", tada smo i mi poput snažne ukorijenjene biljke - osjećamo se stabilno i čvrsto i to ‘naše mjesto‘ nas doslovno hrani. Daje nam snagu odupiranja nevoljama.
Nedavno mi se jedna draga prijateljica požalila da se osjeća kao da nije u svojoj uobičajenoj snazi. S obzirom na to da je u posljednje vrijeme pretežno putovala i boravila na različitim svjetskim lokacijama (povremeno se vraćajući u novi stan koji je unajmila), pred očima mi se pojavila jasna slika prelijepog drveta koje je zasađeno u veliku teglu pa ga takvog prevoze na različite lokacije. Koliko god ta mjesta bila lijepa, ono se ne može ukorijeniti pa je upravo na isti način i mojoj prijateljici počeo nedostajati taj osjećaj dublje sigurnosti. Kad prepozna mjesto na kojem istinski želi ‘posaditi svoje drvo‘, vratit će joj se i osjećaj duboke snage.
U energetskom sustavu našeg tijela prva se čakra naziva korijenskom - ne samo zato što je najbliža zemlji, nego i zato što velik dio njezine snage dolazi upravo iz tog osjećaja ukorijenjenosti.
E sad, ima i druga (i sasvim drugačija) tema na koju me korijenje melise podsjetilo. A to su naša ukorijenjena ponašanja i navike. Jeste li primijetili koliko je neko vaše novo ponašanje koje ste počeli primjenjivati, u početku slabo ukorijenjeno? Morate se na njega podsjećati, stare navike ga pokušavaju izgurati i zaista ga trebate dobro zaštititi da bi opstalo. A s druge pak strane - neke nepoželjne, ali ukorijenjene navike nikako ne uspijevate iščupati - vučete s dvije ruke, oduprete se i nogama, ali navika se ne da. Ili joj pak uspijete samo ‘odlomiti stabljiku‘, ali korijen ostane i iz njega se navika ponovno razvije. Ako ne čupamo svoje loše navike, one također (baš poput melise) imaju tendenciju da se šire i zaguše kvalitetne dijelove našeg života.
Da nastavimo analogiju s melisom - loše navike bilo bi dobro ‘iščupati‘ čim zamijetite da ste ih počeli upražnjavati - dok je korijen još slab. A kod starih navika, važno je više se pozabaviti korijenom nego stabljikom. Ako otkrijete kako i zašto je navika nastala i posvetite se rješavanju tog uzroka (korijena), puno lakše ćete ju zauvijek maknuti iz života, da se nikad više ne vrati!
Baš je zanimljivo koliko stvari čovjek može naučiti od melise:)