Zanimljive stvari nalaze se ponekad na neočekivanim mjestima. Tako sam nedavno u jednom velikom supermarketu među slikovnicama ugledala knjigu za odrasle koja mi se učinila jako zanimljivom. Naslov joj je „Dječji mozak objašnjen roditeljima“, a autor je Dr. Álvaro Bilbao, neuropsiholog (i otac troje djece).
Dijete u nama
Čitajući ovih dana to štivo, pisano na jednostavan i topao način, podsjetila sam se na važne postupke koje trebamo imati na umu kad pristupamo djeci i prisjetila se načina kako su mene odgajali, ali i kako sam se ja odnosila prema vlastitoj djeci. Neki su pristupi instinktivno bili ispravni, ali neki su mogli biti i bolji. No ono što me posebno zaintrigiralo dok sam čitala savjete autora bio je trenutak kad sam shvatila da se jako puno njih može prenijeti i na odnos prema odraslim osobama. Iako autor o tome ne govori, kroz knjigu sam jasno osjetila u koliko velikoj mjeri je u svakome od nas prisutno naše unutarnje dijete i da se u mnogim situacijama treba upravo njemu obraćati. Ova je tema izuzetno velika, pa sam za danas odabrala samo tri primjera, da i vas potaknem na razmišljanje o toj temi.
Na samom početku autor poručuje roditeljima: „Djetetov je mozak osmišljen da uči kroz igru“. To je jako važno znati, no je li to istina samo za djecu? Ako uvažimo i osjetimo koliko smo još uvijek povezani s djetetom koje smo nekoć bili, bit će nam jasnija i prirodnija činjenica da i mi odrasli najlakše učimo kroz igru. A ja bih rekla i kroz priče. Tijekom mnogih godina vođenja Radionica ostvarivanja želja uvjerila sam se koliko odraslim ljudima nedostaje igra i koliko ju raširenih ruku dočekuju. Vježbe koje smo radili, a koje su podsjećale na neke igre iz djetinjstva, bile su najdraže vježbe u svakoj grupi, uvijek praćene iskrenim i razdraganim smijehom. Pouke takvih vježbi bi se lako pamtile. A što se tiče priča koje djeca toliko vole slušati - i mi odrasli kad čitamo neku knjigu najlakše zapamtimo dijelove koji nam opisuju primjere iz života - životne priče. I mi, baš kao i djeca, još uvijek najlakše i najupečatljivije učimo kroz igru i priče. Trebali bismo toga češće biti svjesni, pogotovo kad smo u situaciji da odraslu osobu želimo nečemu podučiti.
Oponašanje
- Znatan dio svojih intelektualnih i emotivnih sposobnosti djeca razvijaju promatranjem i oponašanjem.- u ovu se rečenicu uvjeravam svakodnevno, jer naša unučica doslovno sve oponaša, i pokrete i uzvike i ponašanja svih nas odraslih koji ju okružuju. Do detalja (i to je jako zabavno). Ali ono što je meni zanimljivo je do koje mjere i mi kao odrasli zadržimo te mehanizme. Jeste li to ikada zamijetili? Sjetite se prvog posla na kojem ste radili. Niste li gledali i slušali kako rade i komuniciraju s klijentima vaši iskusniji kolege, pa ste zatim i vi to oponašali? Koliko puta se dogodilo u nekom cafe-baru da je druga osoba naručila vrstu pića koje vama nije bilo na pameti pa ste i vi odjednom odlučili naručiti to isto? Ili ste pak vidjeli posebno lijepo nalakirane nokte svoje prijateljice i odmah ju odlučili oponašati odlazeći na istu manikuru? Da, i mi odrasli promatramo i oponašamo, a da toga često nismo ni svjesni.
- Iskoristite priliku koju imate kao roditelj da budete najbolja verzija sebe - poručuje autor knjige roditeljima(kad znate da vas vaše dijete kopira)
Nije li to ujedno i sjajna poruka za sve nas - da bismo trebali nastojati biti najbolja verzija sebe, jer ne znamo tko iz naše okoline će nas poželjeti u nečemu kopirati?
Izražavanje emocija
Još jedan izuzetno zanimljiv dio knjige bio mi je onaj koji objašnjava zašto djeca ponekad imaju velike ispade ljutnje, vriske, lupanja nogama ili slično - najčešće kad im se uskrati nešto što su poželjeli. Koliko god roditelji to tumačili kao „teatar“, stvar je zapravo u tome da dijete nema razvijene mehanizme smirivanja „oluje” koja je nastala unutar njega pa upravo kroz plakanje i vikanje izbacuje svu energiju koja se unutra odjednom kreirala.
-Dijete ne viče i lupa nogama da bi postiglo ono što želi, nego da bi pokušalo „ispucati“ napetost i tako se smirilo- poučava nas autor knjige.
Hm, no može li se i ovo primijeniti na odrasle? Jeste li primijetili da i mnogi odrasli ponekad nekontrolirano pobjesne? To je na djelu njihovo unutarnje dijete koje nije uspjelo sasvim odrasti i naučiti upravljati vlastitim emocijama. I neki odrasli se tako ‘prazne‘.
Pogled u sebe
Ako zamislimo u takvim situacijama da ustvari imamo posla s unutarnjim djetetom te osobe, možda može pomoći i dječji pristup. Možda se trebamo malo odmaknuti od situacije i postaviti kao odrasla osoba prema djetetu koje je u problemu. Pa evo što nam ova knjiga savjetuje:
1. Objasnite mirno svoj stav.
2. Dajte djetetu (osobi) dovoljno vremena da isprazni nagomilanu energiju.
3. Ne udaljavajte se (ne želite djetetu prenijeti poruku napuštanja).
4. Upotrijebite empatiju - kad se osoba malo smiri izrazite neki oblik razumijevanja. Empatija je općenito jedna od najvažnijih komponenti za odnos prema djeci, ali i odraslima. I jednima i drugima je jako važno da osjete da ih razumijemo, da smo sposobni staviti se u njihov položaj.
5. Ako osjetite da je primjereno, upotrijebite zagrljaj (kod odraslih je to malo teže, ali kod djece svakako pomaže).
Kroz ova tri primjera možete jasnije osjetiti koliko je unutarnje dijete još uvijek prisutno u svakome od nas. U mnogim je odnosima i situacijama korisno prisjetiti se toga i uzeti u obzir upravo tu djecu unutar drugih ljudi. Kad ih zamijetite i upravo njima se obratite, mogu se dogoditi čudesni (i blagotvorni) preokreti!