Nedavno sam imala dan koji sam poželjela dobro zapamtiti kao primjer i podijeliti s vama. Ova kolumna je malo dulja nego inače, ali jedino tako vam mogu prenijeti poantu. Ono što mi tijekom godine najviše nedostaje je osjećaj avanture i zato ljeti nastojim uvijek odvojiti barem dva-tri dana istraživanja predjela u kojima nisam nikada bila. Pa smo tako ovog ljeta, nakon lijepog boravka kod prijatelja u Splitu, suprug i ja krenuli automobilom u svoja "dva dana bez plana". Poanta je u tome da uopće ne znamo kamo idemo niti gdje ćemo prespavati, da nas samo nosi trenutak. U prvom je danu bilo puno lijepih stvari (neizmjerno me oduševilo kupanje u bistroj zelenoj vilinskoj Cetini u Radmanovim Mlinicama), ali zapravo vam želim pisati o drugom danu, jer me nagnao na razmišljanje o pojmu vremena. Naime, činilo se da taj dan traje vječno i da sve u njega stane.
Guštanje u pogledu
Probudili smo se oko devet u kući moje prijateljice Milijane u Neoriću blizu Sinja (tamo smo neplanirano završili), doručkovali, napričali se i oko 11 krenuli dalje. To vam napominjem zato da ne mislite da je tajna dugog dana bila u ranom ustajanju. Poželjela sam da kavu popijemo u kafiću uz Cetinu pa smo se odvezli do rijeke i sjeli u udobne sjedalice na platou tik pored prelijepe moćne vode, pod krošnjama vrba koje svojim nježnim granama poput girlandi dodiruju zelenu rijeku. Guštanje u pogledu, u hladu, u kavi i laganoj glazbi iz pozadine.
"Kad smo već prešli rijeku, idemo dalje po ovoj strani!"- predložio je suprug. Pa smo tako krenuli uskom cesticom koja je prolazila kroz kamenjar i požutjelu travu prema sjeveru, s namjerom da dođemo do jezera Peruča. Ništa nisam znala o tom umjetnom jezeru, ali naš sin Teo se nedavno u njemu okupao pa smo bili znatiželjni. Internet kaže da postoji plaža blizu mjesta Dabar. Stižemo i prvo se vozimo među napuštenim i polusrušenim kućama Dabra i zatim pronalazimo plažu. Velika je i potpuno pusta.Tu je samo jedna nizozemska obitelj u kamperu i neki čovjek s kombijem punim kruha i sijena.
Silazimo do jezera, pod nogama grubi kamenčići i miris mulja. Voda je topla pa s lakoćom ulazim. No osjećaj nije dobar. Ovo kupanje je dijametralna suprotnost jučerašnjem - jučer je rijeka Cetina bila tako živa i svježa i puna zelenila u sebi i oko sebe, doslovno me punila energijom i svježinom. A ovo, ljudskom rukom kreirano jezero, bilo je - mrtvo. Bez raslinja na njegovom dnu, bez kretanja, bez ljepote - stagnantna i beživotna energija. "Zato ovdje nema nikoga" - pomislila sam.
Presvukli smo se u suhe kupaće kostime i krenuli dalje cestom bez asvalta, oko nas opet polja suhe trave, poneka kuća bez krova i brda u daljini. Ponovno smo prišli jezeru na još dva mjesta - u kampu i na plaži Garjak no nijedno od toga nas nije inspiriralo da se ponovno okupamo.
Magična rijeka
Nastavili smo dalje - jednostavno idemo posjetiti mjesta za koja znamo, ali nikada u njima nismo bili. Pa smo prvo prošli kroz Vrliku i zaputili se prema Kninu. Gledajući Google kartu dok je suprug vozio, odjednom sam uzviknula "Tu blizu je jedan od izvora Cetine, skreni desno!". Opet vrludanje kroz uske cestice i makadam, a onda predivan prizor: s povišenog platoa gledamo u kristalnoplavo okruglo vrelo iz kojeg se rađa magična rijeka i teče dalje preko bijelog tla.
Idemo dalje. Povratak na cestu i vožnja prema Kninu. Penjemo se na tvrđavu. Predivna je! Među mnoštvom kamenih zidina, nivelacija, prolaza i stubišta nalaze se travnate livade. I drveće! Tako je nekako prirodno i ugodno ovdje, a pogled na grad, polja, rijeku Krku i planine je moćan sa svih strana. Kninska tvrđava - veliki like!
Sad smo već bili malo i gladni pa smo na cesti prema Drnišu pronašli restoran "Kod Pere". Jednostavni ljudi i jednostavan lokalni menu - janjetina ili čevapi sa salatom. Janjetina. Na putu dalje stali smo uz rijeku Krku pogledati slapove Brljan s vidikovca, a pred Drnišem je počela padati kiša pa smo Drniš (piše na ulaznoj tabli "Grad pršuta") prokrstarili samo autom. "Hajdemo do Roškog slapa!" - ja sam bila i dalje ambiciozna, ali zbog kiše smo završili samo na piću unutar parka prirode, na prekrasnoj terasi s pogledom na rijeku restorana "Panorama". Već se spuštao sumrak, a mi nismo imali pojma gdje ćemo spavati. Suprugu je sinulo da nazove prijatelja koji ima restoran u Primoštenu i odjednom se "slučajno"; (hvala anđeli!) našla prazna soba za jednu noć u Rogoznici. Ostavljamo stvari u Rogoznici i hitamo u Primošten isprobati najbolji suši na Jadranu (N'ardin).
Rastezanje vremena
Kad smo konačno legli na spavanje te večeri, nisam mogla da se ne upitam - kako je toliko toga uspjelo stati u samo jedan dan? Cijelo vrijeme bez ikakve žurbe, uživajući polako u svakom doživljaju. Postoji li neka tajna za rastezanje vremena? Toliko puta mi se u Zagrebu dogodilo da dan prođe, a meni se čini da nisam ništa napravila, da je vrijeme samo nekako isparilo. Jednom sam čitala članak o tome kako su i Nikola Tesla i Mozart i Leonardo Da Vinci i svi veliki ljudi povijesti imali potpuno jednak broj sati u danu kao što ima svatko od nas, a napravili su čuda.
Ono što je sigurno - ovaj ću dan zadržati u sjećanju kao podsjetnik koliko toga može stati u samo jedan dan i koliko zapravo puno vremena svatko od nas ima u svakom danu. I s tom spoznajom ću kreirati svoje vrijeme, kad god mi se učini da mi "klizi kroz prste".