Jeste li primijetili kako nam se u životu često stvari događaju po temama? U nekim periodima života tema nam je prijateljstvo, u drugima ljubav, djeca, učenje, promjene, briga o drugima i slično.
U posljednje se vrijeme u mojem životu snažnije pojavila tema predaka.
Prvo sam ljetos u maminom Lukovu osjetila snažnu povezanost s našom kućom, s tim mjestom i sa svakim, tako dobro poznatim puteljkom, sa svakom smokvom i mendulom (bademom) koje su još ostale, sa svakim suhozidom, s cijelim meni predragim zaljevom i morem, morem, morem. Tu su živjeli moji preci. Obitelji moje none i djeda imale su puno djece koja su se tiskala u malim sobama kamenih kuća i oko kućnog ognjišta. Obitelji koje su lovile ribe, čuvale ovce i uzgajale ječam i malo povrća na škrtim komadićima zemlje među kamenjem. Pijući kišnicu i provodeći večeri u pričama uz svijeće i petrolejske lampe.
Izlet u prošlost
Snažno sam ljetos osjećala tu energiju predaka.
A zatim mi je prijateljica Ivana preporučila jednu tursku seriju na Netflixu - „Another Self“. Ako ju niste pogledali, pogledajte svakako. Divno i nevjerojatno mi je bilo vidjeti kako se konačno snimaju serije o takvim stvarima kao što je terapija obiteljskim konstelacijama. Sjajna serija koja me je ujedno podsjetila na to koliko energija i osjećaji naših davnih predaka snažno utječu na nas, a da o tome možda i ne razmišljamo. A poveznice su tu, samo treba u njih pogledati.
Čim sam se vratila s mora, pojavila se tema predaka s tatine strane. Sestrična Ksenija me pozvala da otiđemo u Daruvar, da vidimo i zajedno odlučimo što ćemo s dva groba na tamošnjem groblju koja je naslijedila majčinom oporukom. U jednom su naši prabaka i pradjed, a u drugom prabakin brat.
I tako smo se odvezle u Daruvar. Izlet u prošlost. U sasvim rano djetinjstvo kad su nas baka i djed vodili u kuću bakinih roditelja koja je bila u ulici pored velikog parka. Sastavljale smo zajedno sliku od komadića sjećanja - na kuću s podom od crno-žutih kamenih ploča, s čarobnim vrtom punim ribizla i malina i nekog ogromnog lišća u uglu koje bismo onako zaigrane otkinule i upotrebljavale kao kišobran. I na to kako smo voljele šetnje s djedom kroz park i koliko smo puno krijesnica vidjele.
Nakon obilaska groblja odlučile smo potražiti tu staru kuću, koja je nakon smrti prabake bila prodana. I ne samo da smo ju našle, nego su nas sadašnji vlasnici pozvali da uđemo i popričamo. I zamislite - rekli su nam kako su baš jučer razgovarali i sjećali se obitelji naše bake. A nas smo dvije bile razdragane što opet sjedimo na tom trijemu iz djetinjstva i što u vrtu još postoje ribizli i maline.
Zlatna nit povezanosti
Kad sam se vratila u Zagreb, odlučila sam tatu malo detaljnije ispitati o životnim pričama ljudi iz te linije predaka s bakine strane. Bilo je tu puno zanimljivih priča i sudbina.
No ono što mi je odjednom izbilo u prvi plan bila je spoznaja koliko je puno u bakinoj obitelji bilo učitelja. Bakin otac i ujak bili su učitelji. Sama baka i njezina oba brata bili su učitelji. A onda se baka udala za profesora. Učitelji, učitelji, učitelji. Je li bilo moguće da se u idućim generacijama tako snažan učiteljski gen potpuno izgubi? Moj tata i njegova sestra postali su inženjeri kemije. Nešto potpuno drugačije. Ja sam postala arhitektica, a moja sestrična inženjer biotehnologije. Ali...energija predaka ne spava! Živi u nama i ima se potrebu probuditi. Pa sam se tako ja pred 14 godina pretvorila u učiteljicu osobnog razvoja, a moja sestrična predaje studentima na medicinskom fakultetu. Učiteljica koju smo nosile u skrivenoj dubini svog bića, zlatna nit povezanosti s našim precima, našla je put da se probije na površinu.
A onda sam se trgnula na još jednu stvar. Dok mi je tata pričao o svom djedu i o tome kako je on pisao knjige, sjetila sam se kako kod kuće imam sačuvanu jednu malu knjižicu i jednu veliku knjigu koje je pradjed napisao. I odjednom shvatila kako sam i ja do sada napisala jednu malu knjižicu i jednu veliku knjigu. Naježila sam se. Koliko je ogromna moć naših predaka!
I tako, dok mi živimo svoje užurbane živote, nîti naših predaka pokreću nas na suptilne načine, a da mi toga nismo ni svjesni. Za svakoga od nas bi bilo korisno to što više osvijestiti.